Ljudi moji, pa nismo ispali!


Alo!
„Orlovi” su pobedili sa 3:1, uz pomoć sreće, ali i truda. I onda - fatamorgana!
Pošto sam čuo zvuk pištaljke, shvatio sam da Srbija posle osam godina nije ispala na pola puta u nekim kvalifikacijama. Razmišljam da mi nisu nešto sipali u čaj.
Poslednji put smo na nešto ličili i plasirali se na jedan šampionat, Mundijal u Južnoj Africi, još 2010, u četi Radomira Antića.
A onda osluškujem i čitam komentare „poznavalaca” i večito nezadovoljnih kako ne blistamo u kvalifikacijama.
Izvinjavam se što sam optimista, i iako nosim naočare, još solidno vidim. Srbija je prva na tabeli grupe D, zar ne?
Od starta kvalifikacija krenule su priče „kako ne igramo dobro i nema šanse da se plasiramo na Svetsko prenstvo 2018“. Večito pesimizam i crnilo. Mogu da razumem depresiju zbog superligaškog fudbala, ali nema smisla da se spletkari i pilićari oko nacionalnog tima. Pogotovo što mu ide odlično.
Nije Srbija briljirala u Gruziji, to je tačno. Ali - pobedila je! To je jedino važno, još bitnije je da ostvarimo plasman na Mundijal, po bilo koju cenu.
Vreme „umiranja” u lepoti fudbala prošlo je još od Piksijevog i Dejovog vremena. I igra se promenila.
Ovde se još to do kraja nije shvatilo. Slavoljub Muslin i „orlovi” uradili su do sada odličan posao. Put do Rusije je otvoren. Ukoliko do toga dođe, pesimistima bi trebalo da bude makar mrvicu žao. Ja navijam za Tadića, Mitrovića, Muslina. A vi?