Nema opravdanja

Međutim, naša država svakojake stvari radi naopako. Jer, novca za penzionere i poljoprivrednike, tvrdi, nema, ali zato za partijske rukovodioce gubitaša ima. Tako u našoj zemlji direktori nekadašnjih giganata koji uništavaju ta preduzeća praveći gubitke teške nekoliko milijardi dinara za to primaju zarade i do pet prosečnih plata. Pritom, ta ista preduzeća državi ne plaćaju dažbine, pa samo jedno od njih na ime poreza duguje 4,23 milijarde dinara!
Sve ovo je slika i prilika reketiranja poreskih obveznika kako bi se finansirali oni koji porez, kao što već pomenuh, ne plaćaju. A njihovi rukovodioci za to još primaju masne plate, umesto da odgovaraju za katastrofalne rezultate. I primaće ih negde drugde i kada ta preduzeća gurnu u stečaj, a radnike ostave na ulici. No, ovaj antirobinhudovski pristup zapravo uopšte ne iznenađuje. Odavno smo mi zemlja nekolicine bogatih koji se samo dodatno bogate preko leđa siromašnih i onih ne tako bogatih. Država koja svojim uzgajivačima i proizvođačima ne da novce kako bi poduprla domaću privredu, već te pare slavodobitno daje strancima koji valjda treba da nas “spasu” i odavno propalim preduzećima, koja te novce samo gutaju.
I nekako se uvek nađe opravdanje za svaki bačeni dinar na propalo preduzeće i na partijskog direktora koji ga gura još dublje u ponor. Ali istina je, što Pikaso reče: “Ko hoće nešto da učini, nađe način, ko neće ništa da učini, nađe opravdanje.” A opravdanja ne sme da bude.