Teoman Alibegović
M. Metlaš
Teoman Alibegović

M. Metlaš

Teoman Alibegović, Foto: M. Metlaš

Tri decenije pošto je savladao igmanskih 250 stepenika (Toniju Kukoču se činilo da ih je 600-700!) kao poslednju prepreku za osvajanje svetskog vrha na italijanskim Alpima, Teoman Alibegović se mučio da zadrži suze. I da su pale na lice, obrisao bi ih ovaj emotivni dugajlija, kao što je Pešićeva ekipa brisala parket rivalima u Bormiju te čuvene 1987, pa i Amerikancima.

Mučio se Alibegović na kraju beogradske premijere filma „250 stepenika“ da tečno izgovori završnu rečenicu u tom dokumentarcu, sjajnom svedočanstvu o podvizima generacije koja se jednom rađa. Duboki uzdasi su prekidali govor, reči su kidane, ali je uspeo - suze su ostale u očima. Ostao je i ponos, 30 godina kasnije, i za sva vremena, na zlatnu medalju juniorske košarkaške reprezentacije Jugoslavije.

- Takav sam čovek. Uvek iskren, kažem šta mislim, i kad treba i kad ne treba. Da, ponosan sam što sam uspeo da izborim mesto u toj dvanaestorki, od 125 ili 130 momaka koji su započeli tu avanturu pet godina pre 1987. Selekcija je bila paklena - priseća se za „Alo!“ Teoman stvaranje reprezentacije pod komandom Svetislava Pešića.

Alibegović i Pešić

M. Metlaš

Alibegović i Pešić, Foto: M. Metlaš

Da li zato što je tada bio najstariji u ekipi (rođen 11. januara 1967. godine), ili što ga je iskustvo na američkom koledžu u to uverilo, Teoman je ubeđen da bi Amerikanci i dalje padali.

Ja sam iz Beograda

Teove suze na kraju premijere filma u Beogradu, uz reči da „nije bilo bitno ko je pravoslavac, ko katolik, ko musliman“, izazvale su gromoglasan aplauz u JDP-u.

- Kad sam izlazio na predstavljanje, pozdravio sam pet-šest ljudi iz košarke, a kad sam došao na binu i okrenuo se, pomislio sam: „Poznajem 80 odsto ljudi“. Onda kažem sebi: „Pa ja nisam iz Ljubljane, ja sam odavde”. Tako se Sale oseća u Ljubljani. Sa Dinom se više slikaju u Beogradu nego sa Saletom. Znači, ostavili smo trag iza nas, trag ljubavi - siguran je on.

- Definitivno! Hajde, uzmite u obzir protiv koga smo igrali u Bormiju. Brajan i Skot Vilijams, koje niko ne pominje, a osvojili su po dva-tri prstena. Uzmite Gerija Pejtona, koji je igrao sa mnom na fakultetu Oregon stejta, kasnije bio ol star igrač. Pa Leri Džonson, koji je bio broj jedan. Kada se stvarao drim tim, oni su individualno parirali tim igračima u NBA ligi. U svakom pogledu. Znači, naša generacija, pojačana Draženom (Petrovićem), možda Stojkom (Vrankovićem), a bogami nije bio ni potreban, iako je bio jak, krupan, dobar bloker, uz jednog- dvojicu iz generacije ispred nas i jednog-dvojicu iza nas, verujte...

S druge strane je bio Majkl Džordan...

- I ko osim njega? Bio je Medžik (Džonson), koji dve godine nije igrao. Bio je Leri Bird, koji nije mogao da hoda, čovek je preležao na parketu dve sezone. Ma ubeđen sam da bismo ih dobili - kaže Teoman.

Dokumentarac autora Vladimira Pajića u režiji Vladimira Kurčubića, kao i knjiga Vladimira Stankovića „Bajka iz Bormija“, podsetio je današnjih šest država kako se u jednoj velikoj stvarao šampionski tim.

- Posledica uzroka ljubavi između nas bilo je Svetsko prvenstvo. Kad je počela selekcija, Pešić nikad nije stavio beka i centra u sobu, nego centra i centra. Ja sam bio sa Kukočem, koji mi je bio najveći rival, a na kraju sam ja bio taj koji ga je najviše podržavao. Sistem je izbacivao pojedince, a posledica svega je bio Bormio - poručuje Alibegović.

 

Komentari (1)

steva

30.09.2017 01:27

Mozda se i mogla napraviti ekipa koja je mogla da parira onom pravom Drim timu...ali u toj ekipi sigurno ne bi bio Alibegovic .