Džini
Youtube/Printscreen
Džini

Youtube/Printscreen

Džini, Foto: Youtube/Printscreen

Živela je u sobi tri sa tri. U mraku, privezana za nošu ili u kolevci. Nikada nije videla ništa osim dva komada nameštaja i drvene palice s kojom ju je otac tukao. Govor je bio zabranjen, a hranila se mekanom hranom.

Kada razmišljamo o divljoj deci na pamet nam padaju Mogli i Tarzan, zapravo neke vrste junaka i idola koji odrastaju u idiličnoj prirodi. Iako ne komuniciraju s ljudima, pričaju i socijalizuju se sa životinjama. Nažalost, neka deca su odrastala i (ne)razvijala se u potpunoj i apsolutnoj izolaciji, često zlostavljana od roditelja. Jedan od najšokantnijih slučajeva je o devojčici koji su prozvali Džini.

Godine 1970. pukim slučajem (jer je pratila slepu majku po socijalnu pomoć) otkrivena je devojčica za koju su mislili da je autistična, mentalno retardirana i da ima najviše sedam godina. Ispostavilo se da ima 13, a slučaj je preuzela socijalna služba i policija.

Džini, s obzirom da njen otac nije podnosio buku, nije bila izložena govoru. Znala je desetak reči koje je naučila od majke. A ona je samo jednom dnevno smela da uđe u sobičak u kojem je devojčica provela deceniju, bilo zavezana na noši, ili zavezana u krevecu.

U istoriji SAD-a nije bio tako radikalan slučaj izolacije kao što je to kod Džini.

Njena je majka bila tiha i povučena žena koja se bojala supruga. Toliko ju je tukao da je gubila vid. Otac pak, nije hteo decu, pa ih je dvoje umrlo pod nerazjašnjenim okolnostima. Preživeli su samo Džini i jedan njen stariji brat. Ali, ona se malo sporije razvijala pa je otac s gnušanjem (a mrzeo je žene jer mu je vlastita majka dala žensko ime) zaključio da je mentalno oštećena u razvoju i devojčicu od samo 20 meseci je stavio u sobu.

Brat, koji je kasnije pobegao od kuće, atmosferu je opisao kao koncentracioni logor gde je otac išao s puškom i reagovao na svaki zvuk. Ali barem je mogao da ide u školu, dok je sestra dane provodila u jednoj pozi zbog koje joj se telo loše razvilo.

Bila je ozbiljno pothranjena jer su je hranili kašicama, meko kuvanim jajima i vodom. Nije mogla da guta tvrdu hranu niti da žvaće. Čekala je da se hrana sama razgradi u ustima ili bi je usitnjavala prstima.

Tim koji je, piše Vintage news, oformljen kako bi se bavio devojčicom kada su roditelji završili u zatvoru zaključio je kako su jedine fraze koje zna "ne, nemoj više" i "dosta", verovatno upućene ocu koji ju je mlatio.

Nesrećna devojčica je teško hodala, a ruke je držala ispred sebe poput zeca. Dok je porodica spavala u dnevnoj sobi, mala spavaća soba bila je tamnica za Džini, a druga hram očevoj pokojnoj majci, Džininoj baki.

Ponekad bi je zaboravili da je odvežu, pa bi provela noć privezana za nošu. Otac je pustio nokte kako bi mogao da je grebe kada počne da ispušta zvuke, pa bi na nju režao i lajao poput psa. Ako nije mogla da proguta hranu (a jedva je gutala) onda bi joj je natrljao po licu.

Soba je uvek morala da bude u potpunom mraku, pa se njene oči nikada nisu naviknule na svetlost i imala je problema da vidi dalje od tri metra. Bila je potpuno inkontinentna i masturbirala je u javnosti nakon što je "otkrivena".

Njen otac je navodno obećao da će ako Džini "doživi 12. godinu, da je otkritje svetu", ali je to prekršio. Devojčica je slučajno otkrivena, jedan jedini put kada je izašla. On nije mogao da se nosi s medijima i policijom i izvršio je samoubistvo puškom. Sinu je napisao "budi dobar dečak", a u drugom je pismu pisalo "svet nikada neće razumeti".

S obzirom na to da je bila invalid i da nije mogla da zaštiti decu, protiv majke je odbačena tužba.

Džini je imala 27 kilograma, nije reagovala na promene temperature, imala je dva reda zuba, udubljen abdomen, krhke kosti, debele ožiljke od vezivanja i masnice, nedovoljno razvijena rebra i nepostojeću motoriku. Iako je savladala nešto malo jezika i društvenih normi, nikada nije postala socijalizovana osoba.

Najžalosnije je što su mnogi lekari bili uvereni da je mentalno zaostala od rođenja. Imala je neartikulisane izlive besa, nije reagovala na obraćanje ili podražaje, često je urlala bez razloga ili skidala odeću. Nikada nije plakala, kao da nije mogla, a nije prepoznavala niti izraze lica. Nije volela ni da je majka dodiruje. Vokabular joj se nikada nije proširio sa osnovnih 20 reči, uprkos trudu i radu lekara i psihologa.

Kasnije se malo popravila. U bolnici je, nakon nekog vremena, počela da pokazuje sreću kada bi je neko posetio. Naučila je da se smeši i čak i igra. Bila je duboko fascinirana klavirom i klasičnom muzikom, verovatno jer je kao mala kroz prozor mogla da čuje komšiju kako svira klavir. Posle nekog vremena ćak je uspela da prihvati zagrljaj i da ga uzvrati.

Kada je napunila 18 godina majka je tražila da zajedno žive u staroj kući. Džini nije to dobro podnela. Danas živi u državnom domu na tajnoj lokaciji.

Po njenoj životnoj priči nastao je film "Mockingbird don't sing" u kojem su izmenjena imena.