MIT KOJI NIJE NIKADA POSTOJAO? Ne oplakujte kraj neoliberalizma

Istoričar Stiven Šapin u svojoj knjizi Naučna revolucija započinje rečima: „Naučna revolucija se nikada nije dogodila. Ovo je knjiga o tome“. Slično tome, mogli bismo reći i za „liberalni međunarodni poredak“ (LMP) da on zapravo „ne postoji i da su o tome već napisane stotine knjiga“, među kojima je i ova kolumna.
Međutim, naučna revolucija se ipak dogodila, a nakon Drugog svetskog rata postojala je i globalna struktura koja je pomogla u organizovanju međunarodnih odnosa. Pitanje je da li ovu strukturu možemo nazvati „liberalnom“ i da li ona zaista predstavlja ono što pobornici LMP-a tvrde – „otvoreni svet povezan slobodnim protokom ljudi, dobara, ideja i kapitala“, kako to opisuje Entoni Blinkin, američki državni sekretar u odlasku, nazivajući to „najvećim doprinosom Amerike globalnom miru i napretku“.
Povratak Donalda Trampa u Belu kuću, sa politikom „Amerika na prvom mestu“ i njegovim prezirom prema međunarodnim organizacijama i ugovorima, ponovo pokreće strahove za opstanak LMP-a. „Prvi put nakon 30-ih godina 20. veka“, upozoravao je 2018. vodeći liberalni internacionalista G. Džon Ikenberi, nakon prve godine Trumpovog mandata, „Sjedinjene Države su izabrale predsednika koji je aktivno neprijateljski raspoložen prema liberalnom internacionalizmu“. Zbog toga Amerika više nije u mogućnosti da obezbedi „hegemonističko vođstvo“ potrebno za „podsticanje saradnje i promociju vrednosti ‘slobodnog sveta’“.
Trampove izjave o korišćenju sile za potvrđivanje američkog suvereniteta nad Grenlandom i Panamskim kanalom, njegov oprez u vezi s naoružavanjem Ukrajine, divljenje Vladimiru Putinu i omalovažavanje međunarodnih ugovora produbljuju ove strahove u njegovim drugom mandatu.
Jedan od problema u razumevanju ove debate i povezanim strahovima je što je LMP veoma klizav i nejasno definisan pojam, koji se različito interpretira i neprestano menja oblik. Za ljude poput Blinkena, koji ga uzdižu, temelji ovog poretka datiraju od završetka Drugog svetskog rata, kada su uspostavljeni multilateralni ugovori i institucije, od NATO-a do Svetske banke, koji su imali cilj da povežu različite države i spreče novi globalni sukob.
Međutim, tada niko nije govorio o „liberalnom internacionalizmu“. Nove institucije i ugovori su se pretežno uspostavljali kako bi se učvrstila moć Sjedinjenih Država na jednoj strani Hladnog rata, obuzdala sovjetska ekspanzija i podržala tranzicija iz sveta imperijalnih sila u svet suverenih država pod američkim „hegemonom“. Kao što je primetio istoričar Hladnog rata Džon Levis Džidis: „Bez posebnog plana… države posleratne ere su imale sreće da završe u međunarodnom sistemu koji se zasnivao na stvarnosti odnosa moći, što je dobro služilo cilju održavanja reda, iako ne nužno pravičnosti“.
Tek u 70-im i 80-im godinama, nakon američkog poraza u Vijetnamu, pojašnjava istoričar Samuel Majn, ovaj koncept je stekao širu podršku i postao oblikovan u današnji „liberalni internacionalizam“, sa naglaskom na pravila i prava. Zatim je usledio raspad Sovjetskog Saveza i trenutak koji je Franciz Fukujama nazvao „kraj istorije“ – prividni trijumf liberalne demokratije. Ideja o „liberalnom međunarodnom poretku“ doživela je svoj zlatni period.
Međutim, to je bio trenutak, a ne epoha. Trijumfalizam je kratko trajao, a već nakon 11. septembra 2001. godine, većina zapadnih lidera se složila da je odbrana liberalnog poretka opravdana i kroz upotrebu neliberalnih metoda, poput kidnapovanja, torture, atentata i invazija. Nešto više od decenije kasnije, finansijska kriza 2008. i rast kineskog uticaja izazvali su nova upozorenja o „kraju liberalnog poretka koji nikada nije ni postojao“, kako je to cinično izjavio politikolog Mišel N. Barnet.
Istorija LMP-a obeležena je prepletanjem ekonomskih i geopolitičkih interesa. U oba aspekta, želja za stabilnim poretkom bila je važnija od vernosti „liberalnim“ vrednostima. Ekonomski cilj bio je učiniti svet sigurnim mestom za globalna tržišta, ali ne sprovođenjem laissez-faire politika, već kroz izgradnju institucija koje bi kapitalizam zaštitile od pretnji demokratije, kao što je istakao istoričar Kian Slobodian. To je projekat neoliberalizma, koji je rođen u 30-im godinama prošlog veka, a došao je do izražaja u periodu nakon Hladnog rata kroz institucije i mehanizme liberalnog međunarodnog poretka.
Posledica toga bila je rast nejednakosti, slabljenje civilnog društva i rastući osećaj nezadovoljstva širom sveta, zbog oduzimanja političkog glasa delovima biračkog tela. Tramp, kao i drugi populistički lideri, uspešno je iskoristio ovaj trenutak reakcije protiv „liberalnih elita“.
Uspon likova poput Trampa, s njihovim antiglobalističkim stavovima, naveo je mnoge da proslave „kraj neoliberalizma“. Ipak, mnogi od onih koji su profitirali od neoliberalnog poretka ostali su u središtu Trampovog projekta; ne samo „tehno magnati“ poput Ilona Maska. Možda više ne postoji trijumfalni globalizam posthladnoratovske ere, ali mnoge komponente neoliberalizma danas se prelamaju kroz prizmu sve jačeg nacionalizma.
Geopolitički aspekti LMP-a su podjednako kontradiktorni. Iako su zapadni lideri često propovedali liberalizam, demokratiju i vladavinu zakona, u mnogim slučajevima, od Čilea do Konga, od Indonezije do Saudijske Arabije, podržavali su autoritarizam i neoliberalizam kad god je to odgovaralo njihovim interesima.
Pristalice LMP-a tvrde da je on bio zaštitnik globalnog mira, ali taj „mir“ nije podrazumevao odsustvo rata, već samo sprečavanje direktnih sukoba velikih sila. Prema istraživačkom projektu o vojnim intervencijama sa Univerziteta Tafts, od gotovo 400 američkih vojnih intervencija u inostranstvu od 1776. do 2019. godine, najveći broj njih dogodio se nakon 1945, a četvrtina od tih intervencija desila se posle 1989.
Mnogo pre Trampovih velikih izjava o „Americi na prvom mestu“, američki lideri su se već okrenuli onome što Monica Duffy Toft naziva „kinetičkom diplomatijom“ – diplomatijom koja koristi oružanu silu. To je postao očigledan trend u 21. veku, koji su pored liberalnih internacionalista poput Baracka Obame i Joea Bidena promovisali i mnogi drugi.
Bez obzira na sve, postoji mnogo razloga za zabrinutost u vezi sa politikama SAD-a u narednom periodu. Međutim, da bismo se suprotstavili Trampu, ne moramo idealizovati prošlost ili hvaliti liberalni poredak koji nikada nije ni postojao. Pre svega, moramo razmisliti šta zapravo podrazumevamo pod internacionalizmom u ovom dobu pojačanog nacionalizma.
The Guardian (Piše: Kenan Malik)
PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI
Komentari (0)