Debakl na Evrobasketu 2005. najteže mi je pao u životu!
„Silno me je potresao taj neuspeh reprezentacije u Novom Sadu. Iako nisam mogao ja da igram košarku, osetio sam moralnu odgovornost. Povukao sam se iz Saveza usred trećeg predsedničkog mandata. Najponosniji sam na dvostruko srebro sa Olimpijskih igara u Seulu 1988. Uživao sam u radu sa sportistima jer to je zdrav i normalan svet koji ne laže i ne folira“


M. Metlaš
Poslednji pravi gospodin naše košarke. Vizionar, privrednik i biznismen. Dugogodišnji predsednik nacionalnog Saveza. Tvorac nekad moćnog KK Hemofarm i iskreni zaljubljenik u magičnu igru pod obručima. Džentlmen.
Posle dugih 10 godina ćutanja na sportske teme, Miodrag Babić je u prazničnom intervjuu za „Alo!“ konačno odlučio da otvori dušu.
Čovek koji je za vreme čak tri predsedničkog mandata sa reprezentacijom Jugoslavije i Srbije i Crne Gore imao ogroman udeo u osvajanju brojnih olimpijskih, svetskih i evropskih medalja, i u 69. godini života ide ispred svog vremena. I dalje je jedan od naših najuspešnijih privrednika, a danas se bavi proizvodnjom organske hrane.
Najmlađi direktor u SFRJ
Sada već daleke 1982, dolaskom na čelo „Hemofarma“, Miodrag Babić je sa 31 godinom bio najmlađi direktor u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
- Bio je to veliki izazov, puno posla. Međutim, kada sam shvatio da sve to može da se poveže sa košarkom i da možemo da se identifikujemo s jednim kvalitetnim sportom u kome ova zemlja ima velike uspehe, prihvatio sam se novih izazova. KK Vršac sam preimenovao u KK Hemofarm, a posle ženskog smo formirali i muški pogon. Zatim sam dobio poziv da preuzmem KS Vojvodine, a onda i KSJ.
Dugo vas nema u sportu kome ste posvetili značajan deo života?
- Povremeno uživo pogledam neku utakmicu, ali isključivo kada igra reprezentacija. Sada imam neka druga interesovanja.
Kako vas danas predstavljamo?
- Kao penzionera (ha, ha).
U basket ušao zbog Cige
Kako ste iz privrede zakoračili u košarkaške vode?
- U celu tu priču sam ušao želeći da sport koji nije podložan aferama približim gradu Vršcu. Postepeno me je u sve to, vrlo inteligentno, uvlačio legendarni trener Milan Ciga Vasojević koji je, nažalost, rano otišao sa ovog sveta.
Znamo da ste i dalje u biznisu?
- Po odlasku iz „Hemofarma“, nakon 28 godina na čelu vodeće farmaceutske kompanije, investirao sam u poljoprivredu, u organsku proizvodnju hrane. I to se u Beloj Crkvi sve lepo odvija. Ujedno sam i član nadzornog odbora „DDOR osiguranja“.
Jedan ste od retkih sportskih funkcionera koji je dao ostavku iz moralnih razloga?
- Usred trećeg mandata, posle debakla naše reprezentacije na Evropskom prvenstvu 2005. godine, odlučio sam da se povučem iz nacionalne košarke. Delom sam se smatrao odgovornim za taj neuspeh, svejedno što nisam ja tada mogao da igram. Bilo je, verovatno, još onih koji su morali da snose odgovornost, ali bože moj... Iako je ekipa od strane Saveza dobila sve uslove za rad, strašno me je pogodila činjenica da naš nacionalni tim nije došao u priliku da se plasira na završno takmičenje u „Beogradskoj areni“. Sve to me je lično potreslo, pa sam već sutradan saopštio: „E, ne mogu ja to više! “

M. Metlaš
Još neko vreme ste ostali na čelu KK Hemofarm?
- Još pet godina, toliko sam bio vezan ugovorom za kompaniju „Hemofarm“.
Iz kog razloga ste se povukli iz košarkaškog kolektiva koji ste stvorili i učinili ga moćnim i u evropskim okvirima?
- Rastanak je bio prijateljski, a sve se desilo kao posledica promenjene filozofije kompanije prema košarkaškom klubu nakon mog odlaska iz vođstva „Hemofarma“.
Vratimo se na tu neslavnu 2005. godinu kada je jedan fantastičan tim SCG doživeo bruku na svom terenu u Novom Sadu...

M. Metlaš
- Tadašnji selektor Željko Obradović je govorio o brojnim poteškoćama unutar ekipe, ne bih imao tu šta mnogo da dodam. Šteta, imali smo sve preduslove za veliki rezultat. Pre svega jer smo na klupi imali najuspešnijeg košarkaškog trenera svih vremena.
Nije sve bilo idilično čak ni u momentima najvećih uspeha?
- Uvek je bilo nesporazuma, čak i komičnih situacija, ali su igrači i naši treneri uvek uspevali da pokažu snagu zbog čega su postali nacionalni brend. Sećam se da se, recimo, na poslednjem treningu pred finale Olimpijskih igara u Atlanti 1996, dogodio konflikt između Željka Obradovića i Žarka Paspalja koji je smatrao da zaslužuje veću minutažu. Sujeta je prevaziđena, Paspalj je bio na parketu sve do pete lične greške i držao nas je u životu čitavo prvo poluvreme u tom meču sa američkim drim-timom. Odigrao je, po mom mišljenju, najbolji meč u karijeri. Bio sam srećan i ponosan što se ta njihova razmirica završila na taj način. Naravno, bilo je i puno lepih stvari.
Unuci - zlatna petorka
Babić ponosno ističe „zlatnu petorku“, svoje unuke...
- Od dvojice sinova imam pet unuka. Petorku zlatnih dečaka. Imam i plejmejkera od 2,5 godine. Najmlađi se Bogdan zove. Sinovi su završili vrhunske fakultete u inostranstvu, uspešno rade, imaju dobre porodice. Mlađi se bavi produkcijom, stariji sin i ja radimo zajedno na programima proizvodnje zdrave hrane.
Koje vam je rezultatsko ostvarenje najlepše, najdraže?
- Definitivno dvostruko srebro sa Olimpijskih igara u Seulu 1988. godine. Nažalost, dame su u finalu izgubile od SAD, a muškarci od SSSR-a. Tada sam bio predsednik KSJ, ali sam zbog štednje ujedno bio i vođa košarkaških timova. Kao član predsedništva KSJ prisustvovao sam i nezaboravnom osvajanju titule prvaka sveta u Indijanapolisu 2002.

M. Metlaš
Na koje ste poslovne poteze najviše ponosni kao čelnik KSJ i KSCG?
- Organizaciono smo dosta postigli. Postavili smo uspešan model fukcionisanja saveza. Naši timovi su dobili dobre uslove za rad, uveli smo stimulacije za rezultat. I to za sve uzraste i kategorije. Pre toga su košarkaši dolazili na pripreme sa dnevnicom od po 10 dolara! Šta da kupi za taj novac? Dva sladoleda? Igrači su počeli da dobijaju premije za vrhunska ostvarenja.

M. Metlaš
Za čime žalite?
- Pred kraj mandata su me pojedinci omeli da sprovedem u delo zamisao izgradnje „Kuće košarke“, na divnoj lokaciji kod restorana „Šeher“. Za 400 metara kvadratnih trebalo je da izdvojimo 400.000 nemačkih maraka, a i imali smo te zvečeće devize u kasi. To se nije desilo pa smo počeli da se seljakamo. U međuvremenu, Nebojša Čović je puno doprineo da se, konačno, izgradi „Kuća košarke“ u Sazonovoj ulici ali ona, nažalost, nije u vlasništvu KSS.
U Vršac doveo Novickog i Kirilenka
Godina 2005. U Vršcu na jednom mestu tokom Evrobasketa - Dirk Novicki (Nemačka), Andrej Kirilenko (Rusija), Đanluka Bazile (Italija), Slava Medvedenko (Ukrajina). Sve A klasa iz grupe A na šampionatu Evrope u Srbiji i Crnoj Gori.
- Sa pokojnim Aleksandrom Bakočevićem, bivšim gradonačelnikom Beograda, vodio sam akciju da dobijemo Svetsko prvenstvo u košarci. Tako je i počela da se gradi dvorana „Limes“, sadašnja „Beogradska arena“. Nažalost, zbog sankcija su nam oduzeli Mondobasket 1994. A što se Vršca tiče, ljudi su oduvek želeli dvoranu. „Hemofarm“ je najvećim delom finansirao gradnju, iako smo imali veliku pomoć države. Tako smo dobili SC „Milenijum“, najbolju halu te veličine u Evropi po proceni FIBA.
Koliko vas je košarka koštala?
- O toj finansijskoj strani ne bih želeo da pričam. „Hemofarm“ je, recimo, dobio odličnu promociju, a ja kontakte koje sigurno ne bih imao da nije bilo košarke. A da mi je košarka trošila dosta vremena, to jeste. Ostao je dug prema mojoj porodici jer sam često bio nepotrebno odsutan. S druge strane, bio sam ispunjen rezultatima u biznisu, silnim dostignućima koje smo kao kompanija napravili. Bio sam samo dirigent dobrog orkestra. Ali se znalo - ja pravim orkestar! I to me je ispunjavalo. Od sporta nisam tražio ništa više od druženja s ljudima. Sportisti su zdrav i normalan svet koji ne laže i ne folira, a sav taj drugi svet non-stop srećete na drugim mestima.