"Kad Beograd gori, postajemo gori"

Nije na pravoslavnom episkopu da se bavi politikom, ponajmanje onom partijskom, ali na skrnavljenje reda i poretka države koju volimo, bez čije pomoći ne možemo, nije moguće ćutati, a grijeh je prećutati, jer bi to značilo davati indirektnu podršku onima koji djelom i riječima žele da zacari opšta anarhija i bezvlašće, da se Srbima opet ponovi bratoubilačka prošlost.

Neredi ispred prelijepog zdanja Narodne skupštine Republike Srbije prijali su oku samo onih koji Srbiji ne žele dobro, kao i onima koji bi da bez izborne volje zakorače u srpski parlament, jer jedino tako mogu preskočiti narod koji ih naprosto ne želi za svoje predstavnike.
Pod plaštom želje za red i poredak proizvode se nemiri i anarhija, a oni koji optužuju vlast za širenje korone pozivaju građane na okupljanje, ne bi li se tako, valjda, stekao kolektivni imunitet na bilo kakvu odgovornost za učinjena nedjela koja smo imali prilike gledati u direktnom prenosu.

Naravno, za sve je okrivljen Vučić, kako od opozicije (čiji predstavnici narodnom voljom nisu ni ušli u parlament), tako i od svih onih koji bi da stanu na put napretku Srbije jer im, očigledno, smeta što Srbija danas ima svega više nego juče i što pomaže svom narodu u regionu i dijaspori.

Bez želje da predsjednika Vučića učinim većim nego što jeste, moram naglasiti da Republika Srbija do njegovog izbora za predsjednika nije ni znala da postoje Srbi u ovom dijelu Krajine. Tačnije je reći da je znala, ali je nisu zanimali.

Znaju Drvarčani koliko je predsjednik Vučić učinio za ovaj grad, znaju posebno oni koji rade u drvarskom „Jumku“, u drvarskom domu zdravlja, ali znaju i oni u Petrovcu, Grahovu i Glamoču. Tužno je reći, ali ovdašnji Srbi se prvi put danas mogu pouzdati u Srbiju jer je ona tek ovih godina postala naša istinska matica.

U nemirima ispred Skupštine vidjeli smo i jednog „sveštenika“ koji se sukobljavao sa policijom. Riječ je o bivšem monahu Antoniju, koji je lišen monaškog čina prije više od deset godina, ali i dalje zloupotrebljava mantiju prljajući je svojim postupcima. Dakle, nije riječ o bilo kakvom svešteniku (još manje o monahu), već o ogrešeniku o crkvene i državne zakone. Crkva je oduvijek poštovala legalno izabrane državne organe, saglasno njenim crkvenim zapovjestima.

Vidjeli smo tokom nemira da oni koji tobože vole i brinu se za Kosovo bez stida i srama lupaju svoj i naš Beograd, paleći automobile svoje policije i napadajući samu policiju. Ako je to ljubav prema Srbiji, onda ne želim da je takvi „rodoljubi“ vole.

Na kraju, predsjednik Vučić ispade kriv za sve! Ako je tu laž moguće zamisliti kao istinu, onda smo mi najsrećniji narod na planeti, jer je predsjednik Srbije ponio krivicu nas „bezgrešnih“.

Umjesto da sjedinjeni gledamo kako pomoći našem narodu na Kosovu i Metohiji, u Crnoj Gori, Makedoniji i srpskim krajinama, mi ćemo u direktnom prenosu opet gledati kako se međusobno sukobljavamo, dok naši osvjedočeni neprijatelji likuju, želeći opet vidjeti Beograd u plamenu.

Nije do Vučića, do nas je, jer je pitanje koliko naš naraštaj zaslužuje zemlju koju su nam ostavili preci, da je čuvamo čineći je boljom, a ne da je palimo, mrzeći braću svoju.