HRVATI - ISTORIJA JEDNOG BEŠČAŠĆA Oni su najhrabriji narod na svetu jer se ničega ne stide

Zločinačka akcija "Oluja" nije ništa novo u hrvatskoj "slavnoj povijesti", kao što ni njihovo falsifikovanje i krađa srpske istorije nije izum novijeg datuma i ne odnosi se samo na Srbe.

HRVATSKI "KALJEVI" I OSTALE IZMIŠLJOTINE

Krenimo od najranije istorije i navodnih dokaza te istorije Hrvata. Svi dokazi o navodnom postojanju neke hrvatske države i njenih kraljeva nalaze se u dve knjige za koje moderna istorija smatra da su falsifikati.

Jedna je "De Administrando Imperio" koja se pripisuje rimskom caru Konstantinu VII Porfirogenitu, a druga je "Letopis popa Dukljanina" koja se pripisuje neutvrđennom rimokatoličkom svešteniku koji je navodno bio u tadašnjoj srpskoj državi Duklji.

Ono što je indikativno za oba spisa je da su najstariji "otkriveni" prepisi pronađeni u rimokatoličkim samostanima i to baš u XVI i XVII stoleću kada se u Rimokatoličkoj Crkvi javila snažna potreba i želja da podjarmi i privede pod svoju vlast gomile Srba pravoslavaca i rimokatolika koji su živeli na teritoriji Balkana.

Ako postoje kraljevi onda ti kraljevi udaju ćerke i žene sinove iz vladarskih porodica u drugim zemljama ali nigde u dokumentima, čak ni u Vatikanskoj biblioteci ne postoji bilo kakav zapis o takvim brakovima.

JEDVA SU IZMAKLI USTAŠKOM NOŽU "Hajde da kupimo šator, onda niko neće moći da nas istera"

Isto kao što ne postoje ni grobovi tih kraljeva. Hrvati tvrde da su Osmanlije uništile grobove namerno, ali se onda postavlja pitanje što nisu uništili grobove rimskih, srpskih, bugarskih, mađarskih i svih drugih vladara već samo hrvatskih. Dodatno na to može se postaviti pitanje hrvatskim istoričarima ako su Osmanlije uništile grobove kako ne postoje nikakvi zapisi od pre toga da ti grobovi negde postoje.

Njihove fantazije o nekim navodno hrvatsko-ugarskim kraljevima nemaju nikakvog utemeljenja jer je tadašnja Hrvatska (oni delovi današnje Hrvatske kada se oduzmu Dalmacija, Istra, Kordun, Lika i Slavonija) bila upravna oblast u kojoj je postojao Sabor u kojem se govorilo na mađarskom, dokumenti bili pisani na mađarskom i članovi tog Sabora bili mađarski plemići.  To bi bilo ravno tome da Bugari govore o caru Dušanu kao bugarsko-srpskom caru pošto je, kao i svaki srednjovekovni vladar skupljao titule pa se titulisao i kao car Bugara.

Jedina tri pouzdana vladara za koje može da se kaže da su bili hrvatski kraljevi jesu Petar I Karađorđević, Aleksandar Karađorđević (kao kraljevi Srba, Hrvata i Slovenaca) i Tomislav II ( kao kralj NDH).

VESIĆ OBJAVIO ŠTA JE RADIO DOK JE TRAJALA OLUJA U pamćenju su mi urezane slike uplašene dece i starih, proteranih sa vekovnih ognjišta

Ovaj Tomislav II je bio izuzetno koloritan lik. Rođen je kao Aimone i bio je vojvoda od Savoje i Spoleta. Bio je čovek neumereno sklon alkoholu, javnim kućama i kockarnicama. Prvo se protivio da bude bilo kakav kralj među nekim divljacima, ali kada mu je objašnjeno da će dobijati visoku apanažu pristao je pod uslovom da ne mora nikada nogom da kroči u Hrvatsku. Postavljen je od strane Musolinija i Pavelića za fiktivnog kralja NDH i stvarno nikada nogom nije stupio na teritoriju te zločinačke države, duhovne prethodnice današnje Hrvatske, niti je krunisanje ikada održano.

O jeziku koji su ukrali od Srba i svojevremenom pokušaju Ante Starčevića da narodne epske pesme i sve junake iz njih proglasi Hrvatima (zvao je Marka Kraljevića i Miloša Obilića "pravim hrvatskim lolama") ne vredi ni gubiti vreme i objašnjavati. Činjenica je da nema spisa pisanog tokom srednjeg veka u Hrvatskoj koji bi povezao današnji standardni štokavski "hrvatski" jezik sa hrvatskim jezikom iz tog doba. Takođe je činjenica da je kajkavski bliži slovenačkom nego štokavskom i da se sigurno ne može govoriti jednim jezikom, kao što je i istina da latinica koju Hrvati, a i Srbi, koriste nije proizvod uma Ljudevita Gaja kako neki tvrde, već Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića.

Postavilo bi se pitanje kako ih nije strah da tako bezočno lažu, ali je to svojevremeno objasnio Jovan Dučić "Vi, Hrvati, ste najhrabriji narod na svetu. Ne zato što se ničega ne bojite, već zato što se ničega ne stidite".

 

SAČUVAJ NAS, BOŽE, KUGE, GLADI I HRVATA

 

Što se hrvatske "vojne hrabrosti" tiče, zločinačka operacija "Oluja" je u skladu sa istinskim tradicijama hrvatskih oružanih formacija, da ne kažemo bandi i razbojničkih skupina.

Fridrih Šiler, jedan od najvećih nemačkih i svetskih pesnika, u svojoj "Istoriji tridesetogodišnjeg rata" dosta često i mnogo piše o zverstvima Hrvata. Svako ko ima priliku da pročita tu knjigu treba da je pročita i da shvati kako ustaše nisu bile nikakav izuzetak već pravilo koje se ponavlja iz generacije u generaciju i da je ustašluk hronično stanje među Hrvatima, bilo onom bendom manjinom koji su poreklom Hrvati, bilo onom većinom koji su potomci Srba koji su upali u ralje vatikanske propagande.

SITNICE KOJE ŽIVOT ZNAČE 27 GODINA KASNIJE Šta su sve poneli i šta sačuvali izbegli iz Hrvatske tokom "Oluje"

Naročito su potresni njegovi opisi čuvene "Magdeburške kasapnice":

"Strahovite bande Hrvata nagrnuše u nesrećni grada. Sada tek nastade mračna scena uništenja za koje istorija nema reči ni umetnost četkice. Ni nevino detinjstvo, ni bespomoćna starost, ni mladost, ni pol, ni stalež, ni lepota - ništa nije dobilo milost od ovih zveri. Žene su zlostavljane naručju muževa, a devojčice pod nogama obešenih očeva. Pol koji ne može da se brani je služio kao žrtva dvostrukom besu.  Nije nisu bile sigurne da ih neće pronaći gramzivost silovatelja koji su sve pretraživali. Pedeset i tri žene pronađene su u jednoj crkvi obeščašćene i odsečenih glava"

Sve to se dešavalo 1630. godine.

Svi znamo da je jedini izum koji su Hrvati dali svetu dečji koncentracioni kampovi i sistematsko ubijanje dece. Da to ima dublje korene u istoriji najbolje svedoče tri primera iz tri knjige koje su pisane o Tridesetogodišnjem ratu između rimokatolika i protestanata

"Dva Hrvata su našli bebu koja plače na ulici i svaki je uzeo za nožicu i onda su naglo povukli i rastrgli je", piše u knjizi "Švedsko oružje"

U delu "Plamen Magdenburga" piše kao su Hrvati trudnim ženama sekli stomake, do pola vodili plod iz materice i tako ih, još žive bacali u vodu,  a Šiler u gore pomenutom delu piše da je "Hrvatima najveće zadovoljstvo da živu decu bacaju u vatru. Što manje dete to su zadovoljniji".

Nakon toga je na toj crkvi gde su silovane i ubijene 53 žene i devojčice postavljen natpis "Sačuvaj nas, Bože, kuge, gladi i Hrvata". Taj natpis je postojao do druge polovine XIX stoleća.

 

"SLAVNA" HRVATSKA VOJNA ISTORIJA

 

Da Hrvati nisu nikakva vojska nego banda krvoloka dokazalo se i u Prvom,  a i u Drugom svetskom ratu. Svaku borbu koju su samostalno imali protiv bilo koga su izgubili.

Čak i u ratovima devedesetih nisu nikada imali neke značajnije uspehe mada su se borili protiv slabo naoružanih lokalnih Srba. Danas slave "Oluju", a činjenica je da ona ne bi bila moguća da NATO nije pre toga bombardovao položaje Srba u RSK i RS.

Činjenica je da su snagu pokazali samo nad civilnim kolonama i starcima koji su ostali u na vekovnim ognjištima.

Dokazano je da je njihov plan bio da Srbi nestanu iz današnje Hrvatske.

 

IMAJU LI HRVATI ŠTA DA SLAVE?

 

Hrvati slave, a šta slave? Slave što imaju najveći broj psihički obolelih učesnika rata po glavi stanovnika u svetu (sigurno ne zato što su poštovali zakone i običaje rata nego po tom mračnom nagonu činili svakakva zverstva), što im je zemlja svakog dana sve praznija i praznija, što nestaju.

POTRESNA ISPOVEST ŽENE KOJA JE PREŽIVELA "OLUJU" Videla sam jezive prizore, strahovi od novog rata i danas postoje

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI