Hrvat koji je isprozivao ustaše koje slave "Oluju", dobija pretnje smrću sa svih strana, morao je da dođe u Beograd

Posle svoje oštre objave na „Fejsbuku” o „Oluji”, koja je uzburkala region, katolički teolog i istoričar, kritičar aktuelnih političkih elita u Hrvatskoj i na Balkanu Goran Šarić, došao je u Srbiju. U međuvremenu, članovi njegove porodice i on dobili su pretnje smrću, ali ih ovaj Riječanin nije prijavio policiji.

- Ako neko hoće da me ubije, ubiće me, ali mislim da je motiv tih pretnji da se istresu preko „Fejsbuka”. Prete mi u Hrvatskoj, ali, nažalost, i u Srbiji. Pretnje dobijam i od Albanaca. Kod najvećeg broja ljudi, moji stavovi ipak izazivaju oduševljenje, a mržnju i agresiju kod manjine – kaže za "Politiku" Goran Šarić.

On se trenutno nalazi u jednom beogradskom predgrađu, ali ističe da se nije sklonio u Srbiju zbog straha za svoju bezbednost, već zbog ranije ugovorenih obaveza.

"Šta je tačan povod za slavlje ‚Oluje’? Proterivanje 200.000 ljudi sa njihovih ognjišta? Spaljivanje tisuće kuća, pustošenje sela? I to sa prostora iz kojih se Hrvatska uvijek demografski oporavljala i punila, a koji je danas, kad je iseljavanje veće nego ikad, potpuno pust”, napisao je Šarić, pitajući se: ako se slavi odlazak Srba, zašto se onda ne proslavlja i odlazak 400.000 Hrvata koje je slična politika oterala.

Njegova objava sada je vidljiva samo prijateljima na „Fejsbuku”, jer je poslednjih dana dobio 2.000 novih zahteva za prijateljstvo. Za ostale je nevidljiva.

- Većinom su to Srbi, mada ima Hrvata, Makedonaca, Bošnjaka, čak i Slovenaca - kaže on.

Često putuje na relaciji Hrvatska-Srbija, jer se proučava prošlost Balkana. Šarić rado parafrazira Neleta Karajlića, napominjući da, ako hoćete da shvatite kompleksne odnose na Balkanu, morate da se vratite makar u 7. vek. Citira i hrvatsku pop-zvezdu Ninu Badrić, koja kaže da glamur kakav ima Beograd ne postoji nigde na Balkanu.

Srbofobija je jedna od ključnih odrednica hrvatskog identiteta koje političke elite koriste da bi premestile fokus sa pravih problema. Ti problemi su zajednički svima na Balkanu – iseljavanje, demografska katastrofa, siromaštvo. Ako vas Beograd ne prihvati kao zvezdu, vi niste zvezda. Tako je i u pop-kulturi i u nauci. Zato i moji, često politički nastupi, moraju imati elemente popularne kulture, odnosno šou biznisa. Popularna kultura je ono što je kod grčkih filozofa predstavljala mitologija - pojašnjava Šarić uticaj svog teksta, u kojem je napisao i sledeće:

"Očigledno je da hrvatske takozvane političke elite koje se svake godine naslikavaju poput starleta na Kninskoj tvrđavi, ne mogu narodu ponuditi ništa više od srbofobije, ni danas, ni 23 godine od kako Srba više nema.”

Šarić, međutim, tvrdi da nije jugonostalgičar.

- Ne daj bože. Sve što su narodi bivše Jugoslavije imali da kažu u zajedničkoj državi, rekli su od 1941. do 1945. godine i od 1991. do 1995. Moja istraživanja nisu motivisana time da podstičem na stvaranje nove Jugoslavije i bratstva i jedinstva, ali bih voleo da moja razmišljanja podstaknu ljude da se ne mrze i da shvate da su osuđeni jedni na druge - ističe Šarić.

On smatra da je srbofobija jedna od ključnih odrednica hrvatskog identiteta koje političke elite koriste da bi premestile fokus sa pravih problema. Ti problemi su zajednički svima na Balkanu: iseljavanje, demografska katastrofa, siromaštvo…

- Čak i da Hrvatska pozove proterane Srbe da se vrate, to ne bi značilo ništa, jer ni Hrvati nemaju gde da rade. Nema posla, propale su velike fabrike, prodala su se sva preduzeća, brodogradilišta se jedva drže, ušli su stranci i teško da će se probuditi ikakva nada - tvrdi sagovornik.

Na naše pitanje zašto Hrvatska ne baštini vrednosti Ivana Gorana Kovačića, Ivo Lole Ribara ili Stjepana Steve Filipovića, već Marka Perkovića Tompsona i nacističke pokliče „Za dom spremni”, Šarić kaže da je odgovor jednostavan.

- Tada bi se shvatilo da između Srba i Hrvata ne postoje samo mržnja i sukobi, ali to nije današnji narativ Hrvatske. Trenutno je, recimo, „Glas koncila” jedan od najekstremnijih nacionalističkih medija u Hrvatskoj, a taj list predstavlja zvanične stavove hrvatskih nadbiskupa. Oni ne slede politiku pape Franje i tu dolazi do razmimoilaženja. Kardinal Bozanić nije bio ekstreman kada je postao nadbiskup, ali je činjenica da je neoustaštvo zaista eskaliralo ulaskom Hrvatske u EU. Ono je zapravo počelo da jača odlaskom Ive Sanadera sa vlasti. Sanader je ekstremne desničarske grupe držao pod kontrolom, dalje od mejnstrim medija - pojašnjava Šarić.

On nije optimista da će se Srbi i Hrvati ikada pomiriti. Ali, bar pokušava da skromno doprinese takvoj mogućnosti. U koju kategoriju istraživača svrstati tridesetpetogodišnjeg Gorana Šarića? U entuzijastu ili utopistu?