Jovan Vučenović
D.I.C. Veritas
„Oluje“
„Oluja“, Foto: RAS


Kada je krenulo granatiranje, računali smo da se sklonimo nekih pet, šest kilometara od Knina i da ćemo se brzo vratiti domovima. Kada sam u ruke uzeo volan komšijinog traktora, potrpalo se nas dvadesetak, nismo verovali da kućni prag gledamo po poslednji put... - ovako za „Alo!“ i 20 godina nakon „Oluje“, s knedlom u grlu, priča izbegli Jovan Vučenović (67). Sećanja živa, žive rane...


Priča da se ne zaboravi, da tragične događaje tog 5. avgusta otrgne od zaborava, da ne dozvoli reviziju istorije.
Jovan, koji je rodom iz sela Koljani kod Knina, tada je sa porodicom živeo u jednom kvartu u Kninu, u kojem su tada bile, kako priča, 124 porodice, dok je danas tamo tek dvadesetak ljudi u deset kuća.


- Ali takva nam je sudbina bila, da bežimo i spasavamo živu glavu iz rođenih domova. Živelo je nekada i u selu Koljani 36 srpskih prezimena, a danas je ostala samo jedna srpska porodica i dva kaluđera u Manastiru Dragoviću - tužno veli Jovan, koji se nerado seća momenta kada je napustio kućni prag, nikada da se ne vrati.


- Taj osećaj, tog 5. avgusta, nikada neću zaboraviti. Kako bismo sačuvali živote, za sobom smo ostavili sve. Uzeo sam od komšije traktor u koji smo se smestili supruga i ja sa decom, ženini roditelji, komšije... Dosta nas je bilo. Računali smo na to da se sklonimo nekih pet, šest kilometara od Knina, kao i da ćemo se brzo vratiti. A onda, taj prolazak kroz centar Knina, tu pucnjavu, ruševine, nikada neću zaboraviti. Tih se slika otresti ne mogu - seća se Jovan.


Umesto nedaleko od svog sela, traktor je parkirao tek u Banjaluci, odakle su ubrzo došli u Srbiju.
- Te prve mesece smo provodili svugde pomalo i nigde. Bili smo u Rumi, Inđiji, Batajnici.... - prepričava Jovan.
Do dan-danas, samo jednom je otišao u svoje selo u kojem do pre dve godine nije bilo ni jedne jedine srpske porodice.
- Sve je to još uvek sa nama, u našim dušama, ali tamo danas žive neki novi ljudi koji nas mrze još više nego što su nas mrzeli oni devedesetih godina - s tugom u glasu završava sumorna sećanja Jovan.

Nakon akcije nije ostao ni kamen na kamenu
Nakon akcije nije ostao ni kamen na kamenu, Foto: RAS

 

Gradili novi život ciglu po ciglu

Vučenovići su, nakon godina lutanja, 1997. kupili plac i počeli da grade kuću, ciglu po ciglu, u naselju Busije, gde su pretežno izbeglice. - Ima oko 5.000 naših duša. Rađa se oko 35 dece godišnje, ali, nažalost, nemamo školu, vrtić, poštu, groblje... Dosta toga nam fali za pristojan i normalan život, ali tako je kako je - kaže Jovan, koji danas ima četvoro unučadi, dvoje ćerkine dece i dvoje sinovljeve.

 

Komentari (1)

DR

04.08.2015 18:21

Samo su bežali iz Knina,već su 04.08.1995. bili duboko u BIH, pa mi ih je jako žao, dok su se Kordunaš makar 4 dana borili,7 dana bili zarobljeni u Topuskom i naravno o toj temi se ne piše.