Evropa i Ukrajina ostavljene su da se same snalaze, a najnoviji potezi i poruke koje stižu iz Vašingtona to jasno i nedvosmisleno potvrđuju, ocenio je penzionisani američki general i bivši komandant američkih snaga u Evropi Ben Hodžis. Prema njegovim rečima, prošla godina poslužila je kao svojevrsna priprema, dok su operacija u Venecueli i signali koji su potom poslati iz Bele kuće stavili konačnu „tačku na i“.

„Američki predsednik Donald Tramp svojom politikom je faktički prepustio Evropu Rusiji“, smatra Hodžis. Kako prenosi Index, ohrabreni ishodom intervencije u Venecueli, Tramp i njegovi najbliži saradnici počeli su da pominju i nove potencijalne mete, među kojima su Kolumbija, Kuba, Meksiko, pa čak i Grenland, autonomna teritorija pod suverenitetom Danske.

Izvor blizak Trampovoj administraciji, koji je želeo da ostane anoniman, rekao je za „Euromaidan Press“ da su scenariji poput invazije na Meksiko ili Grenland u domenu apsurda. Isti sagovornik dodaje da, iako Tramp često šalje zapaljive poruke svojoj biračkoj bazi, sprovođenje stvarnih vojnih operacija zahteva saglasnost i saradnju komandnog lanca koji nije ni približno toliko impulsivan kao sam predsednik.

Tri razloga Trampove politike

Ipak, vojni i bezbednosni analitičar Mark De Vore upozorava da su i mnogi raniji potezi Trampove spoljne politike delovali neverovatno ili apsurdno – sve dok nisu sprovedeni u delo.

On navodi tri ključna razloga zbog kojih bi Trampova administracija mogla biti spremna da dugoročne saveze žrtvuje zarad kratkoročnih političkih ciljeva.

„Prvi razlog je klasična boljka imperijalnih sila – takozvana bolest pobede“, objašnjava De Vore. Uspeh u Venecueli mogao bi da „udari u glavu“ administraciju i dodatno je ohrabri na nove intervencije. Drugi razlog je mogućnost da se vlast „retorički zarobi“ – ukoliko se Grenland ili neka druga teritorija dovoljno često pominju u javnosti, Bela kuća bi mogla da se nađe pod pritiskom da pređe sa reči na dela.

Treći razlog, prema De Voreu, jeste unutrašnja politika. Tramp bi mogao da zaključi da je spoljnopolitička kriza ili čak ograničeni rat politički isplativ kod kuće, naročito ukoliko se Republikanska stranka suoči sa ozbiljnim problemima na kongresnim izborima u oktobru ove godine.

„Lako mogu da zamislim scenario u kojem Tramp, neposredno pred izbore, procenjuje da su njegove ekonomske politike podbacile, a da mu je popularnost na niskom nivou“, rekao je De Vore.

„U tom slučaju, ulazak u neku vrstu vojnog otimanja teritorije mogao bi da podeli demokrate, prikaže ga kao snažnog lidera i stvori efekat okupljanja oko zastave.“ Takva strategija, dodaje on, zapanjujuće podseća na model ponašanja koji se vezuje za Putinovu Rusiju.

Odnos koji je već urušen

Bez obzira na to da li će Tramp svoje pretnje zaista sprovesti u delo, stručnjaci se slažu da je Vašington ozbiljno fokusiran na regionalnu hegemoniju u zapadnoj hemisferi, ostavljajući Evropu i Ukrajinu da se same nose sa posledicama.

„On u suštini poručuje da je Evropu prepustio Rusiji“, rekao je Ben Hodžis u izjavi za „Euromaidan Press“.

Nova američka strategija nacionalne bezbednosti značajno sužava definiciju američkih interesa, svodeći ih na takozvane „ključne nacionalne interese“, koje Vašington namerava da ostvaruje kroz pritiske, bilateralne dogovore i Trampovu omiljenu „umetnost pregovaranja“.

Istovremeno, američka vojna komandna struktura preusmerava fokus na zapovedništvo za američki kontinent (USNORTHCOM), i to na štetu komandi za Evropu (USEUCOM) i Bliski istok (USCENTCOM), koje su decenijama dobijale najveći deo resursa.

Posebno šokantno, prema Hodžisu, jeste to što nova strategija kao jednu od glavnih pretnji identifikuje liberalne demokratije zapadne Evrope.

„Rusija se čak ni ne pominje kao pretnja, što predstavlja bizaran i dramatičan zaokret u odnosu na višedecenijsku američku spoljnopolitičku politiku“, naglasio je Hodžis.

Posledice koje su već vidljive

Konkretne posledice takvog pristupa već se osećaju na terenu.

Primena sankcija prema Rusiji mogla bi da oslabi, dok bi smanjena razmena obaveštajnih podataka direktno ugrozila sposobnost Ukrajine da se efikasno brani. Isporuke oružja takođe su dovedene u pitanje.

De Vore upozorava da bi Sjedinjene Države mogle čak da blokiraju isporuke oružja koje su saveznici već platili, podsećajući na slučaj Pakistana i isporuku lovaca F-16 iz 1989. godine.

Američki vojni resursi se već premeštaju – brodovi koji su do nedavno patrolirali Atlantskim okeanom u potrazi za ruskim podmornicama sada su prebačeni u Karipsko more.

Ukoliko američki fokus dugoročno ostane na zapadnoj hemisferi, Rusija bi mogla da proceni da se otvorila prilika za napad, čak i na neku od članica NATO-a. Takav scenario bi saveznike doveo pred pitanje aktiviranja člana 5, odluku koju, kako se upozorava, niko zaista ne želi da donese.