"ODROBIJAĆU IH!" Vedrana Rudan o borbi koji vodi čitav život

"Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to"! Reči spisateljice Vedrane Rudan na otvoren, pomalo surov način otvaraju oči, čineći da  put u besmisao, koji svi nesvesno izaberemo, vodi na razne destinacije, ali sve dalje i dalje od sreće.

"Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.
Jedna od nesreća često su mi bila djeca. “Da se još jedanput rodim nikad ne bih imala djecu.” To su moja djeca i svi oko mene slušali preko trideset godina.

Djeca su davež. Ili su zdrave bebe pa ti piju krv bez slamke ili su bolesne pa umireš od užasa. Školovanje. Susret sa učiteljima. Tko može ikad zaboraviti onaj užas kad nakon razgovora sa razrednicom odbauljaš doma i odlučiš, odrobijati ću ih!

Odrobijat ću ga! Neka me na smrt osude ali on idući dan dočekati neće! Tri topa u drugom pologodištu četvrtog razreda srednje škole. Zašto sam ga rodila?

Da ga nema sad bih lakirala nokte na nogama i jedino bi me do bijesa dovodila vata među mojim prstićima koja bi se pomaknula previše lijevo ili desno.
A velike ljubavi njihove? Prva cura, druga cura, treća cura, četvrta…Dečko broj jedan…Ni jedna majka neće, kad govori o svojoj kćeri, krenuti dalje od broja jedan. Osim kad razgovara sama sa sobom i proklinje dan kad joj je ginekolog čestitao.

Školarine, stanarine, maturalna putovanja u Španiju a ti nemaš ni za struju. Pa otplatiš jedno putovanje a onda moraš još jedno jer su djeca odlučila da će umjesto na maturalni ples krenuti u Prag...
 

Nastavak teksta pročitajte na sajtu penzionisani.rs!