NA DANAŠNJI DAN 1868 Rođen je Aleksa Šantić srpski patriota koji je voleo jednu Hrvaticu, a muslimane i jevreje smatrao braćom

Foto: Wikipedia

Ostavio nam je divnu poeziju, ali ono "šantićevsko" što nam je na ovim prostorima najviše nedostajalo poslednjih 20 godina jeste njegov "komšijski patriotizam", koji je kao brata gledao svakog onog ko sa njim deli zemlju i vazduh, bez obzira da li je musliman, Hrvat, Jevrejin...

Prošle su 92 godine otkako veliki srpski pesnik i intelektulac Aleksa Šantić nije više među živima, ali njegov duh i dalje živi kroz njegovu vanvremensku poeziju, koja je i u modernim vremenima našla svoju primenu, u folk i pop aranžmane, pretvorena u hitove glasovima popularnih izvođača, od Himze Polovine do Jadranke Stojaković, od "Emine" do "Što te nema".

Međutim, ono "šantićevsko" što nam je možda najviše nedostajalo na ovim prostorima u poslednjih 20 godina jeste njegov patriotizam, koji je nadilazio nacionalne okvire. Sa jedne strane nacionalista u najčistijem tumačenju ovog pojma, a sa druge kao čovek potekao iz multinacionalne sredine bio je naklonjen i sa dubokim poštovanjem prema nesrpskim etnitetima u Hercegovini i rodnom Mostaru. Šantić je braćom smatrao sve narode koji su živeli na ovim prostorima, Hrvate, Bošnjake, jevreje, težio njihovom oslobođenju, ujedinjenju i vođen takvom ideologijom napisao "Ostajte ovde", pesmu-moleban narodu koji je globalna geostrateška pomeranja osetio na svojim plećima.

O značaju Šantića kao pesnika i narodnog tribuna, ali i o tome koliko je nedostatak takvih karaktera bio presudan da poslednjih decenija narodi koje je on nazivao "braćom" iskrvare u krvavom obračunu, koji se sada nastavlja drugim sredstvima, mržnjom i nepoverenjem.

Rani dani uz Dučića i Ćorovića

Aleksa Šantić pripadao je književnom krugu oko mostarskog lista "Zora", koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem. Današnji teoretičari književnosti tvrde da njegovu poeziju najbolje razumemo prateći njegovu biografiju, koja je ispunjena velikim usponima i padovima, borbama i stalnim odricanjem zarad višeg interesa u koji je gotovo slepo verovao.

Kao rođeni Mostarac, bio je jako vezan za svoj grad, retko kad ga je napuštao i uvek se vraćao, a iza njega ostale su antologijske pesme: "Ostajte ovdje"(1896), "Emina" (1903), "Veče na školju"(1904), "Hasanaginica", "Ne vjeruj" (1905), "Pretprazničko veče" (1910), "Što te nema?" (1897), "O klasje moje" (1910), "Moja otadžbina" (1908), "Mi znamo sudbu" (1907)...

Pošto je živeo u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani. Iz Trsta se vratio u Mostar 1883. godine i tu zatekao "neobično mrtvilo", koje je bilo posledica tek ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije. Kako piše Svetozar Ćorović, bio je "prvo vreme prilično povučen", vodio knjige u očevoj trgovini i čitao "listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći". Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.

Hrvatski književnik Miljenko Jergović ocenjuje da je Šantić zanimljiva pojava u našoj zajedničkoj književnosti:

- Aleksa Šantić je u određenom smislu gotovo zatajena, iz današnje perspektive zaboravljena, i skrajnuta pojava. S jedne strane on je bio istaknuti srpski pjesnik svoje generacije, živeo je, kako bi se reklo, u dalekoj provinciji - ako gledamo iz perspektive Beograda. Bio je ujedno i hercegovački pjesnik i pored svega važan po vrsti svog političkog i društvenog angažmana. Ta vrsta angažmana je bila i za ono vrijeme neobična, a pogotovo je neobična za ovo naše vrijeme, kaže Jergović.

Politička borba protiv žuto-crne monarhije

Godine 1887. postaje Šantić saradnik časopisa "Golub", zatim "Bosanske vile", "Nove Zete", "Javora", "Otadžbine.", 1888. osniva i postaje predsednik Srpskog pevačkog društva "Gusle", koje uzima za program negovanje pesme i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora "Prosvete". Godine 1896., kada je pokrenuta "Zora", bio je jedan od njenih prvih urednika.

Bazdulj: Ujedinjujuće poruke nekih njegovih stihova nisu ni danas lišene političke težine

1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi "Ja ne mogu ovde" on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu". 1907. Mostar ga je izabrao kao jednog od svoja četiri predstavnika za prvu skupštinu Narodne organizacije.

Za vreme aneksione krize, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem prebegao je u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata. U Prvom svetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao istaknutog srpskog nacionalistu, a bio je zatim poslanik u Bosanskom saboru.

 

Još zanimljivosti možete pročitati OVDE!

 

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI