Tokom dramatičnog povlačenja srpske vojske 1915. godine, kada je zemlja bila izložena razornom pritisku daleko nadmoćnijih neprijateljskih snaga, Srbija je krenula ka jugu, oslanjajući se na pomoć saveznika koja gotovo da nikada nije stigla. Ipak, u tom trenutku očaja, pojavila se jedna mala, ali presudna vojska – irski dobrovoljci.

O ovoj epizodi zajedničke borbe Srbije i Irske danas se gotovo ne govori. Nećete je naći u školskim knjigama, niti u većini istorijskih pregleda Prvog svetskog rata. A ipak, na prostoru Dojrana i danas stoji Keltski krst sa natpisom:
„U znak sećanja na pripadnike Desete irske divizije koji su dali živote u odbrani Srbije.“

Iza tog kamena krije se jedna od najsurovijih i najčasnijih epizoda rata.

Kada je Srbija ostala sama

U trenutku kada se činilo da više nema izlaza, kada su srpski vojnici i civili bežali pred bugarskim i austrougarskim trupama, stigao je odgovor na jedan jedini poziv u pomoć. Deseta irska divizija, sastavljena od oko 8.000 dobrovoljaca, bez oklevanja je krenula ka Balkanu.

Ti ljudi su tek izašli iz krvave klanice kod Galipolja, gde su u okviru britanskih imperijalnih snaga pretrpeli ogromne gubitke u borbama protiv Turaka. Bez vremena za odmor, bez zimske opreme, obučeni u letnje uniforme, Irci su u novembru stigli u područje Kosturina i Dojrana, direktno u sneg, vetar i planinsku hladnoću.

Mnogi su se smrzli još pre nego što su stigli do bojišta. Oni koji su ostali živi odmah su zauzeli položaje.

8.000 protiv 100.000

Dana 6. decembra 1915. godine kod sela Kosturino, Deseta irska divizija suočila se sa gotovo nemogućim zadatkom: da zaustavi bugarsku armiju od približno 100.000 vojnika.

Irski dobrovoljci, deset puta malobrojniji, bez adekvatne opreme i iscrpljeni prethodnim ratovima, danima su držali liniju fronta. Bugarska artiljerija tukla je bez prestanka, pešadija je talas za talasom napadala, ali Irci nisu odstupali.

Njihova misija nije bila da pobede. Njihova misija bila je da kupe vreme – da Srbi dobiju dovoljno prostora da se povuku i spasu.

Za tri dana borbi, broj Iraca se prepolovio. Jedinice su se topile pod vatrom. Ni francuske snage koje su pokušavale da probiju put ka srpskim položajima nisu imale bolju sudbinu – oko 1.800 Francuza je poginulo u pokušajima da stignu do Srba.

U jednom trenutku, irski i francuski vojnici su sa svojih položaja mogli da čuju srpske vojnike sa druge strane klisura, ali su bili fizički sprečeni da im se probiju.

Kada je postalo jasno da dalji otpor vodi u potpuno uništenje, naređeno je povlačenje.

Cena koja se nikada ne zaboravlja

Na braniku Srbije stradalo je oko 5.000 pripadnika Desete irske divizije. Hiljade ljudi dale su život da bi jedan mali narod imao šansu da preživi.

Decenijama je njihova žrtva bila zaboravljena. Tek nedavno, jedna beogradska ulica dobila je ime Irska deseta divizija, kao simbol zahvalnosti narodu koji je bez ikakve koristi za sebe položio živote za Srbiju.