Sve što se dešava u Srbiji poslednjih 14 meseci ne može se posmatrati kao izolovani politički proces. To je deo šire bezbednosne slike u kojoj se, paralelno sa pokušajem slabljenja države iznutra, ubrzano menja vojni i strateški balans u regionu, i to na štetu Srbije.

Prvi plan bio je klasičan: nasilno rušenje legitimne vlasti na ulici. Kada se pokazalo da društvo nije spremno da uđe u haos bez jasnog razloga, plan je prilagođen. Umesto jedne eksplozije, dugotrajno potkopavanje. Umesto puča, institucionalno iscrpljivanje. Umesto brzog udara, stalno držanje države u defanzivi.
To nije slabost taktike. To je priznanje da je Srbija i dalje previše stabilna da bi bila srušena odjednom.

Ali dok se Srbija drži pod stalnim unutrašnjim pritiskom, njen bezbednosni prsten se zatvara. Hrvatska ne kupuje borbene avione zato što joj preti neko iz vazduha, već zato što želi dugoročnu vojnu nadmoć. Višenamenski borbeni avioni, modernizacija mornarice, zajedničke vojne vežbe sa NATO partnerima, to nisu simbolični potezi, već jasne poruke.

U isto vreme Priština ubrzano transformiše svoje bezbednosne snage u faktičku vojsku. Nabavka naoružanja, obuka kadrova, saradnja sa zapadnim instruktorima i politička podrška ključnih zapadnih centara moći, sve to se odvija uz potpunu toleranciju onih koji se zaklinju u „regionalnu stabilnost". Ta stabilnost, očigledno, ne podrazumeva Srbiju kao ravnopravan faktor.

Sarajevo, tačnije bošnjački politički vrh, sve otvorenije gradi bezbednosne veze sa Zagrebom i Prištinom, uz konstantno međunarodno tutorstvo.

Govor o „odbrambenim kapacitetima" u regionu postaje normalizovan, dok se svaki pokušaj Srbije da jača sopstvenu vojsku proglašava pretnjom.

U takvom ambijentu svako slabljenje Beograda iznutra dobija dvostruku težinu. Jer država koja je politički rastrojena ne može da reaguje brzo. Država koja je stalno u defanzivi nema stratešku inicijativu. Država koja se bavi sama sobom postaje idealna meta u trenutku kada se globalni fokus pomeri na veće ratne tačke.

Svet danas ne ulazi u eru mira. Ulazi u eru fragmentisanih sukoba, proksi-ratova i regionalnih obračuna pod plaštom velikih sila. U takvom svetu, Balkanu je dodeljena uloga prostora „kontrolisanih tenzija". A u toj igri Srbija je problem jer nije slomljena, jer nije poslušna i jer ima kapacitet da kaže „ne".

Zato se ne ruši samo politika Aleksandra Vučića – ruši se vertikala odlučivanja. Ruši se komandni lanac. Ruši se ideja da Srbija mora imati jedinstven bezbednosni i državni odgovor.

Vučić je u toj jednačini meta ne zato što je savršen, već zato što je centralna tačka sistema. Dok god postoji politički lider koji ima kontrolu nad vojskom, policijom, obaveštajnim sektorom i ekonomskim tokovima, Srbija nije laka za pritisak. Nije laka za ucene. Nije laka za scenarije „gotovog čina".

Zato se konstantno proizvodi atmosfera krize. Zato se protesti politički hrane i održavaju bez jasnog kraja. Zato se svaka odluka države prikazuje kao represija. Cilj nije demokratija. Cilj je slabost.

Bezbednosna logika je neumoljiva: kada se region naoružava, a jedna država destabilizuje iznutra, to nije slučajnost. To je priprema terena. I zato Srbija nema luksuz političkog samoubistva.

U vremenu kada se karte ponovo dele silom, država koja nema stabilno rukovodstvo postaje plen. A Srbija je već jednom platila cenu slabosti. Oni koji danas insistiraju na slabljenju državnog autoriteta, svesno ili nesvesno, rade u korist onih koji Srbiju ne vide kao faktor, već kao prostor.

Aleksandar Vučić u ovom trenutku jeste bezbednosni simbol Srbije. Ne kao ličnost, već kao nosilac kontinuiteta i kontrole. Dok on stoji, stoji i sistem. Dok sistem stoji, Srbija ima vreme. A vreme je danas najskuplja strateška valuta.

Zato se Vučić ruši. Jer rušenje njega znači otvaranje pukotine u državi. A pukotine su u geopolitici uvek pozivnica. Srbija danas ne bira između vlasti i opozicije. Bira između stabilnosti i rizika. Između države koja drži konce u svojim rukama i države koja postaje objekat tuđih planova. U takvom izboru, neutralnost ne postoji. A slabost se ne oprašta.