BRUTALAN ODGOVOR IZ SRBIJE Dragi Hrvati, naučno dokazano

Najsporniji je onaj deo Zakona u kojem je ovaj pravni akt među srpske knjige svrstao "izdanja dubrovačke književnosti koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno s 1867. godinom".

Tako Hrvati smatraju da se time "još jednom potvrđuje velikosrpski projekat", dok iz Matice srpske za poručuju da su takve teze neutemeljene u naučno prikupljenim podacima i da se radi o nasleđu na koje jednako pravo imaju i Srbi i Hrvati.

Kako kažu hrvatski kritičari ovog zakona, ovom je zakonskom intervencijom na koju hrvatska diplomatija i politika nije reagovala pune tri sedmice stavljena tačka na ''i'' na "višedecenijska službena srpska prisvajanja dubrovačke književnosti putem brojnih publikacija, knjiga, istupa, ali i izdanja Matice srpske u kojima su objavljivani stari dubrovački pesnici i pisci".

Oni podsećaju da je pre dve godine u biblioteci "Deset vekova srpske književnosti" svoju knjigu tako dobio čak i dramatičar svetskog ranga Marin Držić, dodajući da su srpski mediji izlazak Držićeve knjige dočekali trijumfalnim rečima "kompletni Držić konačno na ćirilici". A koju godinu pre svoje je izdanje u istoj "nacionalno snažno obojenoj biblioteci" dobio i hrvatski renesansni pesnik Ivan Gundulić.

"I nikome ništa", konstatuju hrvatski kritičari, a uvređena hrvatska ministarka kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u Dnevniku HRT-a pozvala je Srbiju da odustane od posezanja za hrvatskom teritorijom i kulturnom baštinom i donošenje Zakona o kulturnom nasleđu koji svojata dubrovačku književnost nazvala je skandaloznim.

Hrvatska javnost očekuje i diplomatsku reakciju svoje države a snažne osude srpskog zakona dolaze i iz Dubrovnika, gde je dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić izjavio da je ovim zakonom uvređen Dubrovnik te istakao da se njime potvrđuje "velikosrpski projekat koji očito nije zamro ni kod aktualne vlasti u Srbiji".

Kako objašnjava predsednik Matice srpske prof. dr Dragan Stanić, ukoliko želimo jasnije da sagledamo prirodu starog Dubrovnika i njegovih književnih i kulturnih specifičnosti, bilo bi preko potrebno da poslušamo kakva su pouzdana naučna saznanja do kojih su istoriografi došli, te kako su sami Dubrovčani videli sebe i svoje odnose sa Srbima i Hrvatima.

"Samo na temelju takvih, nespornih saznanja trebalo bi da gradimo našu sliku čitave problematike o kojoj govorimo, pa i da gradimo mogući dogovor i bolje međusobno razumevanje, a time i bolju budućnost oba naroda – srpskog i hrvatskog", kaže on.

"Na osnovu svega rečenog, sasvim biva očigledno to da su Dubrovčani sami sebe videli kao nosioce slovenskog identiteta, pa nisu sebe smatrali ni Srbima (sa kojima su bili etnički i jezički, ekonomski i politički, životno i komunikacijski povezani) ni Hrvatima (sa kojima su bili povezani katoličanstvom i tipom kulture čije su obrasce zajednički preuzimali iz Italije)", poručuje Stanić.

"Negujući svest o slovenskom etničkom supstratu, oni su, dakle, narodnosno bili prilično neutralni; tačnije, sebe su definisali kao Slovene katolike, a naročito su insistirali na svojoj posebnosti smatrajući se prosto Dubrovčanima. Stoga je njihova prvenstvena namera da izgrade svoju egzistencijalnu, društvenu i političku posebnost, a da obrasce italijanske kulture neguju u formi potpuno prilagođenoj njihovom dubrovačkom, pa i šire posmatrano slovenskom ambijentu", ističe Stanić.

Taj njihov, kako kaže Stanić, dubrovački slovenski ambijent je etnički, jezički, ekonomski, politički i društveno bio sasvim blizak Srbima, a verski, književnopoetički i kulturalno blizak onim Hrvatima koji se, rasuti po dalmatinskim, defakto italijanskim gradovima, bore i za nekakav obrazac narodne, hrvatske kulture.

"Stari Dubrovčani, dakle, svojim slovenstvom sebe nisu smatrali ni Srbima ni Hrvatima, a objedinjavali su i srpstvo i hrvatstvo, jer su za njih oba etnička činioca bila prihvatljiva kao izraz duha slovenskih 'našijenaca'. Istovremeno, stari Dubrovčani su imali visoko razvijenu svest o sopstvenoj posebnosti: oni su Dubrovčani, tj. etnička mešavina romansko-grčkog stanovništva i Slovena mahom srpskog porekla, ekonomski, politički i sudbinski povezani sa Srbima, ali katoličanstvom, zapadnim književnim obrascima i katoličkim tipom kulture jasno odeljeni od njih", dodaje.

On ističe i da bi dubrovačku književnost trebalo posmatrati kao zajedničko nasleđe Srba i Hrvata.

"Na nivou kulturnog identiteta stari Dubrovčani razvijaju poseban sistem afiniteta prema italijanskim modelima razvoja kulture, a u tom kontekstu su uvažavali i hrvatske kulturne stvaraoce i delatnike, te njihove slutnje i čežnje. Ukoliko istinski razumemo duh starog Dubrovnika i ukoliko uvažavamo njihovu autentičnost i specifičnost, te ukoliko ne pokušavamo u potpunosti da prekrojimo i falsifikujemo njegovu stvarnost, onda bi najtačnije, najargumentovanije i najpravednije bilo stari Dubrovnik i njegovu književnost smatrati zajedničkim nasleđem Srba i Hrvata", smatra Stanić.

On naglašava da bi se u pokušajima da se na valjan, argumentovan i nacionalističkih ostrašćenosti lišen način reši pitanje statusa staroga Dubrovnika, neophodno je poći od navedenih, proverenih naučnih saznanja.

On kaže da se na primedbu da srpski istoričari književnosti i antologičari "prisvajaju književno stvaralaštvo Dubrovačke republike", te da se bave hrvatskim piscima kada izučavaju književnost staroga Dubrovnika, ispostavlja jasan i nedvosmislen odgovor da to nije samo hrvatska nego je i srpska književnost. Osnova za takav odgovor sadržana je u činjenici da postoje i srpski i hrvatski činioci svekolikog etničkog, jezičkog i književnog identiteta starog Dubrovnika, pa je zbog te mešavine najtačnije konstatovati da ovaj književnoistorijski fenomen pripada obema nacionalnim književnostima.

"Pritom bi svaki pripadnik srpske kulture trebalo da uvaži činjenicu da je stari Dubrovnik važan 'čimbenik' za Hrvate i njihov doživljaj sopstvenog kulturnog i književnog identiteta, ali bi i svaki pripadnik hrvatske kulture morao shvatiti da su stari Dubrovnik i stari Dubrovčani isto tako važni 'čimbenici' za Srbe i za njihovo shvatanje etničkog, jezičkog i književnog identiteta", ocenjuje Stanić.

 

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI