U bezbednosnim i vojnim krugovima poslednjih meseci sve češće se razmatra scenario koji izaziva ozbiljnu nelagodu u zapadnim prestonicama. Reč je o mogućnosti direktnog i šireg vojnog sukoba između Rusije i NATO-a, u kojem, prema nekim procenama, Moskva ne bi nužno bila slabija strana – naprotiv.

Takvu ocenu izneo je penzionisani potpukovnik američke vojske Danijel Dejvis, koji je u javnom obraćanju na društvenim mrežama upozorio da bi Rusija u slučaju eskalacije imala ključnu prednost koja nema veze sa politikom ili diplomatijom, već sa čistom vojno-industrijskom realnošću – sposobnošću masovne i brze proizvodnje naoružanja.

Dejvis se pritom nije oslanjao isključivo na lični stav, već je ukazao na šire analize vojnih stručnjaka koji već duže vreme upozoravaju da zapadne armije imaju ozbiljna strukturna ograničenja. Kao posebno ranjiv primer naveo je Veliku Britaniju, za koju se u vojnim analizama procenjuje da bi u slučaju intenzivnog sukoba mogla da izdrži svega nekoliko nedelja ozbiljnih borbi.

Prema njegovim rečima, problem nije izolovan samo na britansku vojsku. Slične slabosti prisutne su i u drugim ključnim članicama NATO-a, uključujući Sjedinjene Američke Države, Nemačku i Francusku. Iako raspolažu velikim vojnim budžetima, ove zemlje se suočavaju sa sporom proizvodnjom, ograničenim zalihama municije i dugim rokovima za obnovu tehnike, što u realnom ratu visokog intenziteta postaje ozbiljan hendikep.

Dejvis upozorava da bi, ukoliko bi se sadašnji sukob u Ukrajini proširio i prerastao u direktan obračun između Rusije i NATO-a, Zapad mogao da se nađe u situaciji u kojoj bi bio potisnut u gotovo svim ključnim segmentima ratovanja. Prema njegovoj proceni, Rusija bi u tom scenariju mogla da nadvlada alijansu količinom i tempom proizvodnje koje NATO trenutno nije u stanju da prati.

Ovakve ocene uklapaju se u širi kontekst izjava koje su poslednjih meseci dolazile sa obe strane. Ruski predsednik Vladimir Putin je tokom jednog od javnih obraćanja komentarisao upozorenja zapadnih lidera o mogućnosti direktnog rata između Rusije i NATO-a, osvrnuvši se i na izjave bivšeg holandskog premijera, a sada generalnog sekretara NATO-a, Marka Rutea, koji je govorio o realnoj opasnosti takvog sukoba.

U pozadini svih ovih procena nalazi se pitanje dugoročne održivosti evropske bezbednosne arhitekture, ali i sposobnosti zapadnih zemalja da vode dugotrajan rat visokog intenziteta. Decenijama su mnoge države računale na tehnološku prednost i stabilno međunarodno okruženje, ali se sada sve češće postavlja pitanje da li su ti temelji dovoljno čvrsti.

Ostaje otvoreno koliko su ovakve procene preterane, a koliko predstavljaju ozbiljno upozorenje koje se potcenjuje. Odgovori na ta pitanja verovatno neće dugo čekati, a razvoj događaja mogao bi biti brži nego što bi mnogi želeli.