Kina je, bez velike pompe i zvaničnih objava, rasporedila nuklearne balističke rakete DF-31 na prostoru Unutrašnje Mongolije. Informacija nije stigla iz Pekinga, već iz američkih bezbednosnih krugova, koji su je plasirali u javnost i time odmah izazvali nervozu u Vašingtonu.

Prema navodima Pentagona, satelitski snimci i obaveštajni podaci ukazuju na izgradnju oko sto novih raketnih silosa u udaljenim i teško dostupnim oblastima severne Kine. Na prvi pogled, deluje kao još jedan dokaz ubrzanog jačanja kineskog nuklearnog potencijala. Međutim, detaljnija analiza otvara niz neprijatnih pitanja – i to ne samo za SAD.

Američki zvaničnici već godinama upozoravaju da Kina modernizuje i širi svoj nuklearni arsenal brže nego bilo koja druga sila. Prema procenama Pentagona, Peking je tokom 2024. godine raspolagao sa oko 600 nuklearnih bojevih glava, dok se očekuje da bi taj broj do 2030. mogao da dostigne oko 1.000.

Najmanje stotinu bojevih glava, prema istim izvorima, već je smešteno u novim silosima namenjenim za rakete DF-31 – interkontinentalne balističke rakete koje su u upotrebi još od sredine 2000-ih godina.

Međutim, ključni problem u ovoj priči nije broj, već domet i geografija. Maksimalni domet rakete DF-31 iznosi oko 8.000 kilometara. Od Unutrašnje Mongolije do zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država ima približno 9.500 kilometara, dok je Vašington udaljen skoro 11.600 kilometara. Drugim rečima, ključni američki gradovi i strateški centri nalaze se van realnog operativnog dometa ovih raketa.

Situacija je potpuno drugačija kada se pogleda mapa Evroazije. Moskva je udaljena manje od 5.500 kilometara, Vladivostok oko 1.500, a čitav ruski Daleki istok praktično se nalazi unutar zone pokrivanja. Isto važi i za Indiju. Upravo tu nastaje nelagodna dilema koju američki izveštaji uglavnom zaobilaze: ako ove rakete ne mogu ozbiljno da ugroze SAD, kome su zapravo namenjene?

U Vašingtonu se DF-31 uglavnom tumače kao sredstvo strateškog odvraćanja, pre svega usmereno na sprečavanje američkog mešanja u potencijalni sukob oko Tajvana. Preovlađuje mišljenje da bi Kina već oko 2027. godine mogla pokušati da reši tajvansko pitanje, uključujući i mogućnost velike vojne operacije.

U tom kontekstu, kineska vojna doktrina predviđa kombinovane pomorske, vazdušne i raketne udare na ciljeve udaljene između 1.500 i 2.000 nautičkih milja, daleko izvan samog Tajvana. Cilj bi bio da se ograniči razmeštanje američkih snaga u regionu, poremeti logistika saveznika i oslabi sistem komandovanja i kontrole već u početnoj fazi sukoba.

Nuklearna komponenta, prema američkom tumačenju, ima zadatak da spreči eskalaciju sukoba na globalni nivo i da Vašingtonu jasno stavi do znanja da bi dalja intervencija nosila previsoku cenu. Upravo zbog toga Kina ne pokazuje interesovanje za inicijative nuklearnog razoružanja niti učestvuje u multilateralnim mehanizmima kontrole naoružanja.

Naprotiv, Pentagon beleži ubrzan razvoj kineskih sistema ranog upozorenja, koji sve više podsećaju na modele koje koriste SAD i Rusija. Reč je o velikim ulaganjima u svemirske infracrvene senzore i druge sisteme za detekciju lansiranja raketa, sa ciljem da se skrati vreme odlučivanja u kriznim situacijama.

U američkim analizama se navodi da kinesko rukovodstvo ne posmatra nuklearno oružje, sajber kapacitete, svemirske sisteme i konvencionalne udare velikog dometa kao odvojene kategorije, već kao objedinjeni instrument nacionalne moći.

Pentagon ide i korak dalje, govoreći o kineskom konceptu „totalnog rata“, koji ne podrazumeva samo klasična bojišta, već i ekonomsku otpornost, industrijsku mobilizaciju, kontrolu informacija i tesnu povezanost civilnog i vojnog sektora.

Kineski vojni teoretičari, analizirajući iskustva rata u Ukrajini, naglašavaju potrebu dugotrajnog iscrpljivanja protivnika uz očuvanje unutrašnje stabilnosti i sposobnost da se izdrži međunarodni pritisak.

I upravo tu se pojavljuje paradoks koji retko ko javno izgovara. Rakete DF-31, zbog kojih se u Vašingtonu digla tolika prašina, ne predstavljaju ozbiljnu pretnju teritoriji SAD – jednostavno ne mogu da dosegnu ključne ciljeve. Sa druge strane, prema Rusiji i Indiji, one imaju punu stratešku funkcionalnost.

Zbog toga pojedini analitičari podsećaju da ovakva „curenja informacija“ iz američkih izvora gotovo nikada nisu slučajna. Sa čisto geografskog stanovišta, razmeštanje DF-31 u Unutrašnjoj Mongoliji izgleda krajnje dvosmisleno i otvara pitanje kome su te rakete zaista namenjene.

Najverovatniji odgovor glasi – svima istovremeno. Kina gradi snažniji i otporniji nuklearni štit koji komplikuje vojne kalkulacije i Vašingtonu, i Moskvi, i Delhiju, podižući cenu svakog potencijalnog sukoba, čak i sa formalno bliskim partnerima.

Zašto Moskva na ovo ne reaguje glasno? Jedno objašnjenje je da Rusija raspolaže nuklearnim arsenalom koji višestruko nadmašuje kineski i stoga ne vidi neposrednu vojnu pretnju. Međutim, postoji i druga strana medalje – ako neko ima sposobnost da vas uništi makar jednom, razlika u brojevima postaje sekundarna.

Dodatnu nelagodnost stvara i dugoročna perspektiva. Ne može se u potpunosti isključiti scenario u kojem Kina Rusiju vidi kao sledeću fazu velikog geopolitičkog preslagivanja: prvo Tajvan, zatim obračun sa američkom dominacijom, a potom pogled ka severu i Dalekom istoku.

U tom kontekstu, sve češći narativi u kineskim medijima o „istorijskim teritorijama“ dodatno komplikuju sliku. Ako se gleda nekoliko decenija unapred, nije nemoguće da se globalni odnosi ponovo preokrenu.

U jednoj takvoj budućnosti, sasvim je moguće da bi Sjedinjene Države i Rusija mogle pronaći zajednički interes u obuzdavanju kineske ekspanzije. Jer dok Amerikancima od Rusije pre svega treba tržište i resursi, Kini je, uz to, potreban i životni prostor – a to je u geopolitici uvek najopasniji motiv.