Vest je u početku prošla gotovo nezapaženo, bez velikih naslova i dramatičnih reakcija. Međutim, vrlo brzo se u Vašingtonu osetilo komešanje – najpre tiho, po hodnicima državnih institucija, a zatim sve glasnije u diplomatskim i bezbednosnim krugovima.

Administracija predsednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa pokrenula je opsežno povlačenje američkih diplomata iz inostranstva, potez koji je, prema svedočenjima iz samog Vašingtona, uneo ozbiljnu nervozu u Stejt department i otvorio niz pitanja o stvarnim posledicama ove strategije – i o tome kome ona, zapravo, ide u prilog.

Prema pisanju lista New York Post, koji se poziva na izvore unutar Stejt departmenta, ukupno 48 ambasadora biće razrešeno svojih dužnosti. Reč je o diplomatama raspoređenim širom Afrike, Azije, Istočne Evrope i Južne Amerike.

Ljudi upoznati sa unutrašnjim funkcionisanjem američke diplomatije ističu da je ovo već druga velika kadrovska čistka od početka Trampovog drugog mandata. Prva je, podsećaju, već zahvatila diplomate koje su imenovane tokom administracije Džoa Bajdena.

Zvanična poruka iz Stejt departmenta, makar na prvi pogled, deluje smirujuće. Visoki zvaničnik tog ministarstva izjavio je za New York Post da se radi o „standardnoj proceduri“, podsećajući da je ambasador lični predstavnik predsednika SAD i da Donald Tramp, prema važećim pravilima, ima puno pravo da postavlja ljude koji će dosledno sprovoditi politiku „Amerika pre svega“. Ipak, takva objašnjenja nisu umirila ni diplomate ni deo političke javnosti.

Razlog je jednostavan – spisak zemalja iz kojih se ambasadori povlače nimalo ne liči na rutinsku reorganizaciju. Naprotiv, reč je o državama koje se i u samom Vašingtonu smatraju strateški izuzetno važnim i politički osetljivim. Među njima su Demokratska Republika Kongo, Egipat, Nigerija, Somalija i Jemen.

U Evropi, američke ambasade ostaju bez šefova misija u Jermeniji, Litvaniji, Severnoj Makedoniji i Slovačkoj. U diplomatskim krugovima se otvoreno govori da ovakav vakuum ne mora odmah da pokaže posledice, ali da se one kasnije često plaćaju veoma skupo.

Najglasnije kritike dolaze iz redova demokrata u američkom Senatu. Senatorka Džin Šahin upozorila je da Sjedinjene Države već sada imaju oko 80 upražnjenih ambasadorskih mesta, uključujući i misije u ključnim savezničkim zemljama poput Nemačke, Australije i Južne Koreje, kao i u Ukrajini. Po njenim rečima, ovakva politika praktično ostavlja prazan prostor koji neko drugi neminovno popunjava.

– Predsednik Tramp faktički prepušta lidersku poziciju Kini i Rusiji, uklanjajući iskusne karijerne ambasadore koji su decenijama služili zemlji bez obzira na to ko je bio u Beloj kući – poručila je Šahin, ostavljajući vrlo malo prostora za drugačije tumačenje.

Slične poruke stižu i iz same diplomatske zajednice. Džon Dinkelman, predsednik Američke asocijacije diplomatske službe, ocenio je da masovno povlačenje ambasadora „potkopava poverenje u sposobnost profesionalne diplomatske službe da efikasno sprovodi politiku izabranog rukovodstva“. Drugim rečima, sistem koji se decenijama gradio sada deluje kao da se namerno ostavlja bez svojih ključnih poluga.

Posebno upadljivo izgleda situacija u Africi. Iz čak 25 afričkih zemalja povlače se američki ambasadori, zajedno sa predstavnikom SAD pri Afričkoj uniji. Azija je sledeća na udaru – promene se najavljuju u 11 država, među kojima su i bivše sovjetske republike Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan, regioni u kojima je ravnoteža uticaja velikih sila već godinama izuzetno krhka.

Važno je naglasiti da povučeni ambasadori neće biti otpušteni iz državne službe. Po povratku u Vašington, prema dostupnim informacijama, biće im ponuđene druge funkcije unutar centralnog aparata. Ipak, ključno pitanje nije gde će oni nastaviti karijeru, već šta se u međuvremenu dešava na terenu – dok ambasadorske stolice širom sveta ostaju prazne.

U Vašingtonu se ovih dana sve češće može čuti stara diplomatska maksima: diplomatija ne trpi vakuum. Kada se jedna sila povuče, neko drugi vrlo brzo primeti i iskoristi priliku.

Da li je u pitanju samo privremeno preslaganje ili početak dugoročne promene američkog spoljnopolitičkog kursa, kao i kakve će to posledice imati u svetu koji već klizi ka novim podelama, ostaje da se vidi. U politici, baš kao i u diplomatiji, tišina ponekad govori glasnije od zvaničnih saopštenja.