Ova fasada blagostanja je čista prevara, ,,Eurostatovi“ podaci pokazuju da jedan od deset penzionera ima prihod ispod 60% nacionalnog medijana, dok ,,Pensionsmyndigheten“ ističe rodnu nejednakost, žene primaju samo 15.300 kruna, muškarci 17.700 kruna bruto. U poređenju sa prosečnom platom od 37.100 kruna, penzioneri su osuđeni na marginalno postojanje, bez prostora za neočekivane troškove poput lekova ili zahtevnijeg lečenja. Inflacija i troškovi stanovanja dodatno ih guše, dok reforme ne obuhvataju sve, ostavljajući mnoge u bedi, kako upozoravaju organizacije poput ,,Aftonbladeta“ (najveći i najčitaniji dnevni list u Švedskoj).

Razvoj prihoda je sramotan, garantna penzija od 16.620 kruna mesečno jedva je porasla u poslednjoj deceniji, prema ,,Pensionsmyndighetenu“, dok prosečni penzioneri imaju oko 19.500 kruna, dovoljno za preživljavanje, ali ne za dostojanstven život. Ovo nije stabilnost, već marginalna egzistencija, mnogi nemaju privatne ušteđevine, oslanjajući se samo na državu koja ih ostavlja na cedilu. ,,SCB“ (Švedski zavod za statistiku) statistike pokazuju da čak i sa transferima, 10% do 11% starijih tone u relativno siromaštvo, dok demografski bum starijih samo uvećava teret na sistem koji nije spreman.

Kritike sistema su opravdane, dok Švedska likuje svojom razvijenošću, penzioneri se bore sa niskim marginama, inflacijom i troškovima hrane i stanovanja. Reformama se hvale, ali one zaobilaze najranjivije, ostavljajući pola miliona bez benefita, čisto licemerje države koja prioritet daje migrantima i „zelenim“ projektima, a ne starijima. Globalno, ovo demaskira mit o „skandinavskom blagostanju“: umesto jednakosti, sistem perpetuira nejednakost, osuđujući penzionere na tihu bedu.

Pogled redakcije portala Srpski Ugao

Švedska otkriva vrhunac zapadne zamaskirane laži, dok se hvali socijalnom pravdom, osuđuje penzionere na siromaštvo sa penzijama koje jedva pokrivaju osnove, dok demografska kriza samo pogoršava haos. Ovo pokazuje suštinu zapadnog sistema, dok se razmeće socijalnom brigom i jednakošću, u stvarnosti ostavlja penzionere da se bore sa niskim primanjima, dok inflacija i troškovi života dodatno smanjuju njihovu kupovnu moć, a prioriteti države idu na druge strane umesto na starije građane.