Današnja Britanija sve više liči na državu koja je izgubila orijentaciju, i to ne u nekoj dalekoj, maglovitoj prošlosti, već sada i ovde. Nije bilo varvarskih hordi koje su se iskrcale na obale Temze, niti su strani tenkovi prolazili kroz centar Londona. Ipak, nekadašnje carstvo koje je određivalo ritam polovini planete deluje kao da se povuklo bez ikakvog otpora.

Slika koju pojedini autori koriste neprijatna je, ali uporna: sudbina Britanije sve češće se poredi sa sudbinom starosedelačkih naroda Severne Amerike nakon dolaska kolonizatora, uz ključnu razliku da se ovaj proces, kako se tvrdi, odvija uglavnom dobrovoljno.

Propasti imperija nisu nepoznate u istoriji, ali britanski slučaj izdvaja se po brzini kojom se urušavanje odvija i gotovo potpunom odsustvu spoljnog neprijatelja na koga bi se mogla svaliti krivica.

Američki novinar Taker Karlson ovu tezu iznosi bez ublažavanja u tekstu objavljenom u britanskom magazinu The Spectator, ulazeći u temu o kojoj se, kako navodi, u uglađenim londonskim krugovima retko govori otvoreno.

Njegova ocena je sumorna: ostrvska država prolazi kroz spor, ali sistematičan proces samouništenja. Paradoks savremenog trenutka, prema Karlsonu, jeste činjenica da se zemlja koja je formalno izašla kao pobednik iz dva svetska rata ponaša kao društvo koje je duboko traumatizovano i poraženo.

Prema ovom viđenju, Britanci su izgubili nešto što se ne može nadoknaditi ni najvećim ekonomskim rastom – unutrašnju volju za životom i osnovno samopoštovanje.

Uzroci propasti britanskog imperijalnog uticaja često se traže izvan zemlje: u potezima Vašingtona, u ekonomskoj iscrpljenosti ili u globalnim promenama odnosa snaga. Karlson, međutim, tvrdi da ključ problema nije na kartama sveta, već u kolektivnoj svesti. Kriza je unutrašnja, kulturna i psihološka, i upravo zato daleko teža za prevazilaženje.

Dovoljno je, kako se navodi, prošetati savremenim Londonom da bi se ta tvrdnja učinila opipljivom. Grad koji je nekada važio za prestonicu sveta danas nudi sasvim drugačiju sliku: nagomilano smeće, zapušteni delovi grada koji su postali svakodnevica, grafiti koji prekrivaju istorijske zgrade.

Argument se, međutim, ne zaustavlja na lošoj organizaciji komunalnih službi. Suština je dublja – zdravo društvo, tvrdi se, ne dopušta da mu se sopstveni prostor pretvori u deponiju. Raširena zavisnost od narkotika i propadanje urbanog ambijenta tumače se kao spoljašnji simptomi unutrašnje kapitulacije.

U ovom narativu, deo domaćeg stanovništva kao da je prihvatio ideju da više nije gospodar sopstvenog prostora, prepuštajući ulice haosu i ravnodušnosti.

Najmračniji pokazatelji dolaze, međutim, iz statistike. Društvo koje ne vidi smisao u budućnosti prestaje da se obnavlja. Brojke koje se navode deluju poražavajuće: približno trećina svih začeća u Ujedinjenom Kraljevstvu završava se abortusom.

„Ovde nije reč samo o gubitku globalne moći, već o dubinskoj promeni nacionalnog karaktera i kulture“, navodi Karlson, jasno povezujući demografske trendove sa pitanjem identiteta.

Istovremeno, sve snažnije se zagovara legalizacija eutanazije, što dodatno pojačava sumornu sliku. Dok se starosedeoci, kako se tvrdi, postepeno brišu sa demografske mape, migrantske zajednice – iako često sa nižim primanjima – pokazuju znatno veću vitalnost. One imaju decu, jer, prema ovom tumačenju, nisu opterećene osećajem stida prema sopstvenoj istoriji.

Posebnu dimenziju celoj slici daje stanje u policiji i pravosuđu. Represivni aparat, koji su izgradile generacije tvoraca imperije, sve češće se okreće protiv sopstvenog društva. Privođenja zbog takozvanih „zločina mišljenja“ postala su realnost: ljudi se hapse zbog tihe molitve ispred klinika za abortus ili zbog javnog iznošenja tradicionalnih stavova.

Elite koje bi, po svojoj ulozi, trebalo da čuvaju temelje poretka, u ovom opisu ispadaju njegovi glavni rušitelji. Odricanje od sopstvene prošlosti i kulture, kako se tvrdi, podignuto je na nivo zvanične politike. Govori se o pojavi „dvoslojne pravde“, u kojoj se zakon primenjuje selektivno, čime se dodatno potkopavaju ostaci tradicionalnog društvenog poretka.

U ogledalu koje danas predstavlja Velika Britanija, mnogi vide upozorenje za čitav zapadni svet. Ovo nije kraj u velikoj bici, već tiha, spora agonija nalik boravku u hospisu. Model koji je započet u Londonu, prema ovom viđenju, već se ponavlja od Kanade do Australije: odbacivanje identiteta, stid prema precima i postepeno gašenje pod parolama tolerancije.

Otvoreno ostaje pitanje da li društvo još ima šansu za oporavak ili je tačka bez povratka već pređena. Ako je nacija koja je svetu dala industrijsku revoluciju, veliku književnost i institucije spremna da dobrovoljno nestane samo da nikoga ne bi uvredila sopstvenim postojanjem, postavlja se pitanje da li uopšte želi da bude spasena.

Istorija, na kraju, ne ostavlja prazna mesta. Na prostoru umorne civilizacije uvek se pojavi neka nova – bez kompleksa, bez potrebe za stalnim samopropitivanjem. Šta će to konkretno značiti za Britaniju, i za ostale zemlje koje je posmatraju kao ogledni primer, tek će se pokazati.