"Preveslao Putina izigravajući dobronamernog seljaka"

Ruski novinar, istraživač i aktivista Kamil Galev iz Moskve, angažovan u nestranačkom političkom forumu The Wilson Center iz Vašingtona, u dugačkom nizu objava na Tviteru nedavno je analizirao negativan uticaj zapadnih sankcija Rusiji zbog operacije u Ukrajini, sada se pozabavio odnosom Belorusije i Rusije, kao likom i jelom autoritarnog beloruskog predsednika Aleksandra Lukašenka.

Galev navodi kako se 21. aprila beloruska granična kontrola kroz službeni kanal požalila da Poljska i Litvanija ometaju promet kamiona iz Evropske unije u Belorusiju te postavlja pitanje zašto bi Poljska i Litvanija uopšte dozvoljavale bilo kakav promet. Minsk je, navodi, glavni ruski kanal za krijumčarenje i kremaljski trgovinski posrednik.

Belorusija je, kako kaže, godinama bila glavna "rupa" u ruskom carinskom sastavu i to je u Rusiji opštepoznato.

"Od kasnih 90-ih ruski diskurs se fokusirao na imperijalnu restauraciju. Raspad SSSR-a bio je tragedija jer smo izgubili mnogo zemlje i ljudi. Stoga, moramo promovisati neku vrstu integracije kako bismo je vratili. Slovenska Ukrajina i Belorusija bile su, naravno, prioritet. Nažalost, Ukrajina je pokazala vrlo malo entuzijazma u ovoj integraciji", iznosi Galev okvir u kojem razmišlja Moskva.

"Izigravanje idiota"

S druge strane, kako kaže, beloruski diktator Lukašenko bio je mnogo kooperativniji. Godine 1997. potpisao je Ugovor o Uniji Belorusije i Rusije, a u decembru 1999. ona je "transformirana u Rusko-Belorusku državu".

Obe strane su, navodi, radile u vlastitom interesu. Interes Kremlja bio je u jačanju njegovog legitimiteta. Tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin, kaže, bio je apsolutno omražen, a integracija s Belorusijom povećala bi njegov legitimitet jer nito u Rusiji to nije ni video kao integraciju.

"Integracija tako divlje nejednakih sila kao što su Rusija i Belorusija smatrala bi se aneksijom Belorusije od strane Rusije. Što bi vladara u Kremlju učinilo sakupljačem ruske zemlje, kao novim Ivanom Velikim. I Jeljcin i Vladimir Putin su očajnički trebali takav ugled. Šta je tada bio Lukašenkov vlastiti interes? Pa, to se s vremenom promenilo.

Prva stvar koju moramo razumeti o Lukašenku je da je on pametan tip. Kao "stvarno" pametan, mnogo pametniji od Jeljcina ili Putina. Zamislite kako Lukašenko razgovara s Putinom.

"Uznemiren sam što me Putin nije unapredio u pukovnika. Ja sam još uvek potpukovnik. Obećao je da će me učiniti pukovnikom, ali nije. Ako me Putin učini pukovnikom, onda ću i ja njega učiniti generalom'".

Galev nakon toga postavlja pitanje kako se Lukašenko uspeva izvući s takvim ponašanjem te odgovara da to čini tako što "izigrava idiota". Primera radi, objašnjava kako ide specijalna operacija, kako u Moskvi nazivaju svoju invaziju na Ukrajinu, "slučajno" otkrivajući planove kako će Ukrajina biti podeljena nakon ruske pobede, iako nije sigurno je li to pravi plan nakon pobede.

EPA

Lukašenko je, kako ističe, takođe rekao da je masakr u Buči bio psihološka operacija Engleza, a brojeve registracijskih pločica automobila na kojima su se Englezi dovezli u Buču može pružiti ruska obavještajna služba FSB. Putinu je, kaže, verovatno neugodno jer je Lukašenko taj koji radi sabotaže.

"Naša savest je čista. Počeli su pucati dva dana pre. Pokazaću vam kartu njihovih planova za invaziju na Belorusiju. Da 6 sati pre nismo izveli preventivni napad, oni bi napali. Dobro je da smo to napravili. Biološko oružje, nuklearne elektrane, sve je to bilo spremno za dizanje u vazduh", navodi Galev Lukašenkove izjave.

Pritom, ističe, Lukašenko govori o ukrajinskom biološkom oružju, ali tvrdi da su Ukrajinci planirali dići u vazduh i vlastita nuklearna postrojenja. Njegov narativ je, kaže, kombinacija uobičajene ruske propagande s karikaturistički preteranim tvrdnjama. S time da ovo drugo poništava prvo, a to je, navodi, prava sabotaža.

"Dobornamerni seljak"

Iz svega toga se Lukašenko, kako kaže, izvlači "izigravajući glupana", odnosno glumi naivnog, ali dobronamernog "seljaka".

"Naravno da greši, ali nemojte mu suditi prestrogo, on ne zna bolje. To je strategija. Njegova slika ruralnog čoveka takođe je strategija. U Rusiji se Lukašenku izruguju kao "kolhozniku" - radniku na zadrugarskoj farmi. Kolhoznici su bili polukmetsko stanovništvo niskog statusa koje nije imalo ni pasoše, nije moglo odseliti, pre 1974. Postoje snažne predrasude prema ljudima sa sela, kombinujući socijalni rasizam s pravedničkim rasizmom. Zašto onda Lukašenko glumi naivnog kolhoznika? Pa to je strategija. Niko od njega neće očekivati ​​pametno spletkarenje, a on je zapravo veliki spletkar".

Lukašenka, kaže, danas poznajemo kao diktatora, no početkom 90-ih bio je opozicioni političar i borac protiv korupcije, a neustrašiva kritika trulog političkog establišmenta učinila ga je vođom opozicije. Vlasti se nisu usudile da jednostavno lažiraju izbore jer su bili zatečeni raspadom SSSR-a te nisu znali koliko im je prevara dozvoljeno u novom poretku.

Foto: EPA/SHAMIL ZHUMATOV

"Lukašenko je bio najpopularniji političar u Belorusiji. Njegovoj platformi nije se moglo prigovoriti: Protiv korupcije i izborne prevare. A ko će zagovarati korupciju i izbornu prevaru: Niko. Tako je postao zastupnik, zatim vođa opozicije i na kraju predsednik".

Nakon što je izabran, navodi Galev, uzurpirao je vlast i izgradio diktaturu sa ciljem stvaranja nečega poput nasledne kvazi-monarhije. Njegov maloletni sin Kolja u blizini oca, ukazuje Galev, također nosi uniformu i epolete, kao očigledan naslednik.

Lukašenko je, smatra, vešt političar, čak daleko superiorniji od Putina. Jedini primer javnog političara gotovo Lukašenkovog nivoa u Rusiji za kojeg zna je, kako kaže, na zatvorsku kaznu osuđeni ruski opozicioni vođa Aleksej Navaljni koji, prema Galeevu, koristi vrlo sličnu strategiju.

Nije zavladao Rusijom, ali ju je izmuzao

Unapređenje Unije s Rusijom, navodi, Lukašenko je u početku pokušao postići ono što je želeo, a to je vladati Rusijom - nepopularni Jeljcin nije mogao još dugo vladati i dok god se Lukašenko nadao da će ga naslediti, vodio je politiku "istinske" integracije s Moskvom.

"Lukašenko je nekada bio vrlo popularan u Rusiji i često je smatran potencijalnim spasiteljem Carstva, koji će okupiti svu rusku zemlju. Nije išlo. Krhki Jeljcin je imenovao mladog i zdravog naslednika koji je ubrzo postao superpopularan pacificiranjem Čečenije. Sada je Putin postao sakupljač ruske zemlje, računajući tu i tradiciju moskovskih vojvoda. Lukašenko je bio nadmašen".

Stoga su se njegovi politički ciljevi, kaže, promenili. U 90-ima je Lukašenko verovatno bio iskren po pitanju integracije i to je razumljivo jer se nadao biti "vrhovni vođa novog ruskog carstva". Nakon 2000. godine, međutim, aneksija Belorusije od Rusije značila bi da će on u najboljem slučaju biti regionalni guverner tog carstva.

Od 2000. godine Lukašenko tako gradi svoju dinastičku kvazi-monarhiju. Pritom nije raskinuo s Rusijom, nego ju je umesto toga, kako kaže, ekonomski izmuzao na sve moguće načine, a to je učinio namamljivanjem Putina perspektivom integracije. Putin je, kaže, bio vrlo predvidljiv, a Lukašenko je to iskoristio.

"Lukašenko bi mogao da kupi ruske resurse gotovo besplatno. Tarifni sastav Unije efikasno je subvencionisao izvoz njegove nekonkurentne robe u Rusiju. Masovno je posuđivao od ruske države i njenih "privatnih" opunomoćenika. Ovi krediti uglavnom nisu otplaćeni. To je sve dobro poznato".

 

 

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI