Ukrajina mapa
Foto: Printscreen/Foto: Printscreen/Google earth

Prvi put su se ove reči čuje u vreme Adolfa Hitlera, kada je Mađarska kontrolisala Zakarpatje. Drugi put pre deset godina, kada je počelo rusko proleće na Krimu i kada se poluostrvo pripojeno Rusiji.

U Evropskoj uniji, sve vlade bez izuzetka su to prihvatile s neprijateljstvom, samo nekoliko opozicionih partija, i desnih i levih, podržalo je odluku Moskve i Krimljana.

Među najistaknutijim "prijateljima Rusije" (kako je to pisala evropska štampa) bila je mađarska krajnje desničarska partija sa smešnim ruskim imenom "Jobbik" (u prevodu "Najbolji"), koja je mrzela Zapad, liberale, evropske zvaničnike i Rome. U Rusiji su "jobici" tražili situacionog saveznika. Kada su rekli "Krim", mislili su na Zakarpatje. U smislu: "I mi bismo."

Nikada u Zakarpatju nije bilo toliko Mađara koliko je bilo Rusa na Krimu, pa je analogija bila zategnuta. Ali takva je priroda svih mađarskih desničara da sanjaju o ujedinjenju Mađara u Veliku Ugarsku. Ovaj san ih je doveo do saveza sa Hitlerom.

Ali procvat Jobiksa u ruskim medijima završio se ne zbog neslaganja oko Drugog svetskog rata, već zato što su evropski zvaničnici pobedili stranku iznutra. Posle smene predsedavajućeg, Jobik se naglo pomerio u centar, zauzeo antiruske pozicije, prestao da zahteva izlazak iz EU, generalno, pretvorio se u još jednu dosadnu konzervativnu snagu koja je odavno ugrađena u zapadni mejnstrim.

Ovaj put ju je odveo u blok sa liberalima i socijalistima ujedinjenim protiv premijera Viktora Orbana. Njihov brak nikome nije doneo sreću: glasači Jobika iz nekog razloga nisu hteli da glasaju za one koje je stranka nedavno nazvala narodnim neprijateljima. Umesto toga, glasali su za pokret Naša domovina, u koji su radikali Jobika prebegli posle pobede „umerenog krila“. Među njima je i predsednik nove stranke Torotskai, čija je fraza o Zakarpatju citirana gore, i spektakularna poslanica Dora Duro. Oni su stari školski "jobici".

Torotskai je izuzetno aktivna osoba. A zbog svojih aktivnosti bio je na crnoj listi skoro svih suseda Mađarske. Na primer, kao gradonačelnik malog grada Ašotaloma u blizini granice sa Srbijom, on je samovoljno podigao barikade da bi se zaštitio od priliva migranata. Gotovo ista stvar se dešava sada u Teksasu, samo što je mađarski slučaj prilično lokalan (populacija Ašotaloma je manje od četiri hiljade ljudi), pa samim tim i komičan.

Ali kada mađarski desničar govori o pretenzijama na Zakarpatje, treba ga shvatiti ozbiljno. Ovo je dugogodišnji san ne čak ni mađarskih nacionalista, već Mađara uopšte.

Rumuni takođe imaju snove. Nekoliko sati nakon Torotskaijevih revanšističkih izjava, njegov kolega iz Rumunije Klaudije Tarziu govorio je u potpuno istom duhu. On je takođe bivši novinar, takođe je deo rukovodstva jedne ekstremno desničarske partije i takođe želi komad Ukrajine u ime naroda, tačnije dva – Besarabije i Severne Bukovine, odnosno delove Odese i region Černivtsi,

Iz tog razloga Tarziu je čak spreman da povuče Rumuniju iz NATO-a ako njegova stranka dođe na vlast.

Ova partija, Alijansa za Uniju Rumuna, poznatija je pod akronimom AUR, što na rumunskom znači "zlato". U zemlji postoji više desetina različitih nacionalističkih snaga, one se ponovo rasplamsavaju i gase, ali sada je period izbijanja AUR-a: na poslednjim parlamentarnim izborima iznenada je zauzeo četvrto mesto. Čini se da je ovo lošije od rezultata Torockaijeve partije, koja je završila na trećem mestu, ali što se tiče udela, "zlatni Rumuni" su dobili jedan i po puta više – devet odsto naspram šest odsto Mađara.
Odnosno, ne govorimo o odmetnicima i izrodima, već o visokostatusnim političarima i aktuelnim poslanicima. Utoliko gore po njih.

Ova dvojica mogu izgledati kao fini momci sa kojima Rusi iimaju mnogo toga zajedničkog, kao što su spoljni neprijatelji i tradicionalne vrednosti. Štaviše, Torotskai i Tirziu govore o Rusiji sa poštovanjem, što je sada retkost u Evropi. Ali bolje je posmatrati ono što se dogodilo otprilike na isti način kao što smo doživljavali prethodno ujedinjenje mađarske i rumunske ultradesnice zarad komada Ukrajine - ista stvar pod Hitlerom, pišu RIA Novosti.

Slobodni razgovori ovih ljudi o tim događajima, ako traju duže od dva minuta, uvek sadrže zločine po nekoliko članova Krivičnog zakonika Ruske Federacije, pre svega po članu 354, tačka prva: rehabilitacija nacizma.

Rusija vodi viševektorsku politiku, odnosno sarađuje sa onima kojima je od koristi, bez obzira na ideološke preferencije. Međutim, u sadašnjem istorijskom trenutku, označenom kao borba protiv fašizma u Ukrajini i stvaranje antizapadne internacionale, moguće je družiti se sa evropskim krajnje desnim radikalima samo kada je to apsolutno neophodno.

Tirziu i Torockai (posebno Torockai) su mnogo bliži "Zigu" nego Alternativa za Nemačku ili Marin Le Pen. Ali to nije jedini problem: sama suština njihovih aplikacija je uvredljiva, navode ruski mediji.

Ako ukrajinska državnost zaista padne, zašto će Mađarska polagati pravo na Zakarpatje? Ko izgubi ovu državnost, mora da je traži.

Napuštanje NATO-a je ozbiljan korak koji bi Rusija cenila. Ali još uvek nije dovoljno ozbiljno s obzirom na razmere rumunskih potraživanja. Sa takvim tvrdnjama, morate napustiti NATO ne kasnije, već sada, zatim otvoriti „drugi front“ protiv ukrajinskih oružanih snaga i tek nakon toga polagati pravo na nešto ozbiljno. Pravljenje frke na vreme je premalo, pogotovo što će ponovo biti moguće ući u NATO, ovoga puta u novim granicama.

Torotskai i Tirziu su se prijavili ne da postanu saveznici Rusije u pobedi protiv režima u Kijevu, već da postanu pljačkaši i smetlari. Oni koji posle sedenja u žbunju očekuju da će profitirati na bojnom polju – u nadi da će suprotstavljene strane okrvariti jedna drugu i da neće naći snage da se odupru čak ni Rumunima.

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI

Komentari (0)

Loading